Hrvatska, zbog nacionalnih interesa, mora donijeti zakon o lustraciji!

0
103

Pravnik i politolog Jure Vujić smatra da bi jedan od epiloga suđenja Josipu Perkoviću mogla biti lustracija i saniranje komunističke prošlosti.

-JoÅ¡ se ne zna kakav će biti epilog Perkovićevog suÄ‘enja u Njemačkoj ali taj slučaj otvara povijesnu priliku za uvoÄ‘enje i primjenu prikladnoga Å¡ireg zakona o lustraciji kao jedan od ključnih sredstava osloboÄ‘enja od tog naslijeÄ‘a, čije modalitete treba definirati, koji bi ne samo na simboličnoj razini nego i na druÅ¡tvenoj i institucionalnoj razini konačno omogućio potrebne rezove za saniranje komunističke proÅ¡losti i poput karcinoma odstranio one udbaÅ¡ke relikte koji koče slobodarski, demokratski i generacijski zreo razvoj druÅ¡tva – istaknuo je Vujić u nedavno objavljenom razgovoru na portaluNarod.hr.

Ocjenjuje da je titoistički komunistički režim, represivnim mjerama, pokušao izbrisati svaki trag hrvatske i drugih nacionalnih memorija na području tadašnje Jugoslavije

-Nasilnim preuzimanjem vlasti 1945. titoistički komunistički režim propagandnim i represivnim metodama, nastojao je putem politike tabula rasa izbrisati svaki trag hrvatske i drugih nacionalnih memorija na području tadaÅ¡nje Jugoslavije, inaugurirajući novo revolucionarno povijesno zlatno doba, s naglaskom na modernizaciji, industrijalizaciji i obračunu s klasnim neprijateljem. Titoistički režim nikada nije razmiÅ¡ljao o bilo kakvom memorijalnom „konsenzusu“ ili „memorijalnom paktu“ ili dogovoru s hipotetičnom hrvatskom oporbom (Å¡to se dokazalo i represijom Hrvatskog proljeća u KaraÄ‘orÄ‘evu 1972). Razdoblje izmeÄ‘u 1945. i 1990. u Hrvatskoj je bilo razdoblje negacije i organiziranoga zaborava komunističkih žrtava u Jugoslaviji – ocijenio je Vujić.

Tuđmanovu politiku pomirbe vidi kao imperativ ratnog stanja i agresije.

-S hrvatskim državnim osamostaljenjem 1990. prvi predsjednik Franjo TuÄ‘man nastojao je provesti nacionalno pomirenje izmeÄ‘u partizana i tzv. ustaÅ¡a zbog imperativa ratnog stanja, a na planu uravnotežene memorijalne politike to se imalo održavati i komemoracijama obostranih žrtava i povijesnim monumentima od Jasenovca do pokroviteljstva za komemoraciju Bleiburga – podsjeća Vujić.

Od 2000. kreće lustracija u obrnutom smjeru

Politiku koja se u Hrvatskoj vodi nakon 2000. i dolaska na vlast Ivice Račana i Stjepana Mesića gleda kao pokušaje sustavnog kriminaliziranja Domovinskog rata i veličanja komunističkih žrtava.

– Od 2000. i stupanja na vlast lijeve koalicije nastaje razdoblje vrlo slično pojavi nove Å¡panjolske Zapaterove memorijalne politike hipermnezije. Od tada se sustavno kriminalizira Domovinski rat u kontekstu haÅ¡kih paradigmi o „zločinačkom pothvatu“ i graÄ‘anskom ratu, a organizira se zaborav hrvatskih žrtava u Drugome svjetskom ratu te ih se selektivno nastoji prikazati kao zaslužene kolaboracionističke ratne žrtve (Å¡to se očitovalo i uskraćivanjem državnoga pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu). Na drugoj strani, sustavno se provodi veličanje i komemoriranje antifaÅ¡ističkih i partizanskih žrtava kao odraz nepristrane hipermnezije. Tzvetan Todorov iznosi kako pamćenje nije ni dobro ni loÅ¡e, ali ono uvijek oscilira izmeÄ‘u dvije tendencije koje bivÅ¡i totalitarni režimi, a i dan danas demokratski postkomunistički “liberalni režimi” instrumentaliziraju: sakralizacija kao radikalna “izolacija uspomena” i banalizacija kao ekscesivna asimilacija sadaÅ¡njosti s proÅ¡lošću – ističe Vujić.

Očuvanje poluga vlasti vidi kao glavni razlog recikliranje bivših komunista u današnjem društvu.

-Nakon pada Berlinskoga zida prije donoÅ¡enja zakon o lustracija u svim postkomunističkim zemljama, zapravo se dogodila velika i slična konverzija ili bolje rečeno „vlasnička zamjena i neopatrimonijalna i politička reciklaža“, na način da se komunistička gospodarska i politička i kulturna elita (bolje rečeno nomenklatura) pretvorila u tzv. „ kolibre“ – liberalne komuniste kojeg sam nazvao „transformerima“ koji su se pod izgovorom „profesionalizacije“ reciklirali i prigrlili pravila tržiÅ¡ne demokracije kako bi očuvali poluge vlasti i razne povlaÅ¡tene sinekure iz proÅ¡log režima – smatra Vujić.

Komunisti i liberalna demokracija

Nije uopće iznenađen činjenicom da su bivši komunisti odreda prihvatili liberalnu demokraciju.

-Francuski sociolozi Georges Mink i Jean-Charles Szurek dobro su detektirali tadašnji povoljan povijesni trenutak za rekonstrukciju komunističkog sistema u sustav koji bi mogao nesmetano reciklirati i konvertirati bivše komunističke aparatčike te marksistički sveučilišni kadar u novonastali liberalni demokratski mainstream.

Liberalna demokracija kao tržiÅ¡na ekonomija nije nekompatibilna s komunističkim mentalnim habitusom, jer neoliberali i neomarksisti proizlaze iz istovjetnog ideoloÅ¡kog prosvjetiteljskog inkubatora iz iste ideologije političke korektnosti, te potječu od komplementarne ideoloÅ¡ke graÄ‘e utemeljene na idejnim matricama mehanicističkog materijalizma, druÅ¡tvene permisivnosti kao proizvoda iluminističkoga prosvjetiteljstva, utilitarizma i pragmatizma te ateističkog ekskluzivizma – navodi Vujić.

Vjeruje da bi se nakon donošenja zakona u lustraciji i suočavanjem sa totalitarnom prošlošću, utjecaj bivših komunista znatno smanjio.

-Nakon donošenja zakona u lustraciji koji su značajno doprinijeli rasvjetljivanju i suočavanju sa totalitarnom prošlošću, utjecaj bivših komunista znatno smanjio u društvu, u političkoj i gospodarskog sferi kao i na sveučilištima i u obrazovnom sektoru.

Zapravo proces lustracije ukazuju na negativne druÅ¡tvene posljedice socioloÅ¡kog fenomena „path dependency“ koji označava prisutnost naslijeÄ‘a mentalnog komunističkog habitusa kao način miÅ¡ljenja i ponaÅ¡anja joÅ¡ uvijek snažno prisutan zbog toga Å¡to je kod navedenih postkomunističkih elita, unatoč demokratskim promjenama, komunizam kao ideologija ostao joÅ¡ uvijek snažni strukturalno-psiholoÅ¡ki čimbenik konstrukcije zbilje i pokretač onoga Å¡to je Gordana Bosanac nazvala inauguralni paradoks kao sastavni dio inauguralne svijesti – navodi Vujić.

Primjer Žarka Puhovskog

Kao primjer mentalne uvjetovanosti i ovisnosti o komunističkom totalitarnom naslijeđu u raznim segmentima tzv. znanstvene i pseudo-akademske zajednice u Hrvatskoj navodi slučaj Žarka Puhovskog.

-Takvo naslijeÄ‘e dobro ilustrira jedan bizarni članak „Nacionalni socijalizam u doba globalizacije“ Žarka Puhovskog na portalu banka.hr (o ideoloÅ¡koj dosljednosti dotičnoga puno govori sama činjenica da kao bivÅ¡i jugoslavenski unitarista i praksisovca danas piÅ¡e za bankarski sustav kao glavna poluga financijskog kapitalizma i neoliberalizma) u kojem me podlo bez mojeg znanja proziva zbog kritičkog sadržaja moje knjige „Mitovi i realnosti titoizma“ (koja je objavljena u obliku feljtona u večernjem listu) u kojoj analiziram totalitaristički oblik bivÅ¡eg jugoslavenskog režima i ujedno diktatorski položaj Josipa Broza Tita, Å¡to se očito nije svidjelo Puhovskom koji nastoji ublažiti političku prirodu tog režima sa smijeÅ¡nim, retoričkim i promaÅ¡enim argumentima. O moralnoj vertikali dotičnoga autora članka i samoproglaÅ¡enog komentatora, govori i njegova biografija pristupna svima na wikipediji u kojo stoji da je „ Za vrijeme Hrvatskog proljeća, Puhovski spadao je u frakciju ondaÅ¡njih studenata koja se protivila reformskoj struji i branila jugoslavenski unitarizam. Nakon sloma Hrvatskog proljeća, bio je svjedok optužbe na montiranom procesu protiv reformistički orijentiranih studenata Zagrebačkog sveučiliÅ¡ta meÄ‘u kojima su bili Ivan Zvonimir ÄŒičak i Dražen BudiÅ¡a. Jedan od osnivača Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), organizacije marksista koji su htjeli očuvati SFR Jugoslaviju od raspada unutarnjom reformom. U svojoj knjizi Socijalistička konstrukcija zbilje, relativizira pravo republika SFR Jugoslavije na otcjepljenje i neovisno. Bio je svjedok tužiteljstva HaÅ¡kog tribunala u sudskom procesu protiv generala Ante Gotovine, generala Mladena Markača i generala Ivana ÄŒermaka – ističe Vujić.

Ukazuje na činjenicu da su države koje su provele lustraciju već raščistile sa osobama koje su surađivale sa bivšim represivnim i totalitarnim aparatom.

-U postkomunističkim zemljama u kojima je provedena lustracija, taj je proces i omogućio otklanjanje tog mentalnog komunističkog naslijeÄ‘a na sveučiliÅ¡tima kao i umirovljenje onih sveučiliÅ¡nih kadrova koji su cinkali svoje kolege „zbog nacionalizma“ i suraÄ‘ivali sa bivÅ¡im represivnim i totalitarnim aparatom. TakoÄ‘er je i omogućena revizija sumnjivih znanstvenih i doktorskih titula zvanja koje su stečene po političkoj podobnosti, dok u Hrvatskoj su u javnom i medijskom životu joÅ¡ uvijek snažno eksponirani postmarksisti i sinekuristi sa političkim doktoratima (primjerice o Kardelju, o radničkom samoupravljanju o socijalizmu itd..) – navodi Vujić.

Otvoriti arhive

Ocijenjuje da je lustracija nemoguća bez otvaranja i slobodnog pristupa dosjeima jugoslavenskih tajnih službi.

-Bez obzira na različite modele, lustracija je proces koji je u praksi ograničenog trajanja, u kojem se razotkrivaju krÅ¡enja ljudskih prava u nedemokratskim režimima, a u slučaju bivÅ¡ih komunističkih zemalja, onih koje je provodila bivÅ¡a komunistička nomenklatura. Taj proces podrazumijeva otvaranje i slobodni pristup dosjeima tajnih službi, sudske procese ako su u pitanju zločini, ili stavljanje na stup srama (javna objave lista bivÅ¡ih pripadnika i suradnika bivÅ¡ih tajnih službi), ali glavni cilj svakog oblika lustracije je da se to povijesno razdoblje prevladava i neutralizira – ističe Vujić.

Ne dvoji da bi proces lustracije naišao na velike zapreke medijskog, znanstvenog, kulturnog postkomunističkog aparata.

-Nakon pada komunizma, pojava lustracije je označavala neophodno suočavanja s proÅ¡lošću tih naroda za vrijeme komunističkih totalitarnih sustava. Lustraciju treba shvatiti u kontekstu jednog slojevitog i viÅ¡edimenzionalnog psiholoÅ¡kog, povijesnog, kulturnog i druÅ¡tvenog političkog procesa koji se artikulira oko dvije osi: prvo kao mjera rastvaranja ostataka komunističkog režima i proÅ¡losti i drugo kao oblik tranzicijske pravde specifična za postkomunističke zemlje. Naravno usvajanje i provedba lustracije u postkomunističkim zemljama a pogotovo u Hrvatskoj je naiÅ¡la na velike zapreke medijskog, znanstvenog kulturnog i postkomunističkog novopečenog demokratskog državnog aparata koji su nastojali taj zakon i postupak u negativnom svijetlu, kao lov na vjeÅ¡tice, ili kao ideoloÅ¡ki obračun i osveta – prosuÄ‘uje Vujić.

Preventivni karakter, načelo pravnog i demokratskog legitimiteta i načelo proporcionalnosti smatra temeljnim načelima lustracije.

-MeÄ‘utim treba imati na umu da svi modeli lustraciju koji su na snazi u tim zemljama uzimaju u obzir i poÅ¡tivaju ključna načela lustracija: a to jest preventivni karakter, načelo pravnog i demokratskog legitimiteta i načelo proporcionalnosti izmeÄ‘u postavljenih ciljeva i sredstava, načela koja su pod strogim nadzorom pravosudnih europskih instancama i Venecijanske komisije Vijeća Europe – navodi Vujić.

Poznati modeli lustracije

Osvrnuo se i na različite modela lustracije provedene u nekadašnjim komunističkim zemljama.

-Što se tiče modela lustracije, Česka je prva koja usvojila zakon o lustraciji 1991., Slovačka je prva koja otvorila u potpunosti sve arhive bivše čehoslovačke obavještajne službe, dok u Baltičkim zemljama lustracija je shvaćena i provedena kao mjera de-sovjetizacija.

Poljski modellustracije je radikalniji model prekida između starog totalitarnog i novog demokratskog režima, a pokretanjem Instituta narodnog sjećanja 2007. godine, ustanove čija je funkcija poticanje, nadzor i promoviranje lustracijskih postupaka, situacija je dobila novu dimenziju.

Češki modellustracije je često prikazan kao tvrdi model jer održava odlučne i beskompromisne političke volje za potpunom suočavanjem neutralizacijom nasljeđa komunističke prošlosti. Nakon transformacije 1991. godine, karizmatični lider Vaclav Havel je inzistirao na upoznavanje javnosti s tamnom stranom čehoslovačkog režima, prokazivanje i procesuiranje odgovornih za kršenje ljudskih prava i suzbijanje demokratskih inicijativa, dok su lustracijski akti zahvatili sve dužnosnika i službenika represivnog i pravosudnog sustava sa svih razina na kojima su mogli utjecati na društvo i politiku.

MaÄ‘arskaje provela jedan oblik „meke“ lustracije. Zbog nedostatak jasne političke volje 90-ih i općenito zbog slabe osvijeÅ¡tenosti javnosti oko potrebe za sustavnom lustracijom po čeÅ¡kom modelu – navodi Vujić.

Budući hrvatski zakon o lustraciji vidi u okvirima smjernica Venecijanske komisije koje pružaju jasne preporuke pri formuliranja zakona o lustraciji.

-Å to se tiče modela lustracije u Hrvatskoj treba ponajprije napomenuti kako donoÅ¡enja jednog takvog zakona ne predstavlja nikakvu često političku pristranost, „osvetu „ili ideoloÅ¡ki i politički revanÅ¡. Na temelju iskustava svih postkomunističkih zemalja koje su izglasale i provele takav zakon, Hrvatska bi mogla usvojiti svojevrsni zakon o lustraciji koji bi bio u skladu sa svim demokratskim pravnim standardima , sukladno Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, te sadržaju rezolucija Vijeća Europe br. 1096. i 1481. o potrebi osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Å to se tiče samog pravnog regulatorskog okvira takvog mogućeg zakona, hrvatski zakon o lustraciji bi se uklapao u okvirne smjernice Venecijanske komisije koje pružaju jasne preporuke pri formuliranja zakona o lustraciji i koje se temelje na sljedećim načela: načelu pravičnost, načelo vremenskog razdoblja (ovisi o mogućnostima glede izgradnje funkcionalnog demokratskog pravnog, policijsko-sigurnosnog, obrazovnog i upravnog sustava) načelo lustriranja fizičkih osoba unutar državnog aparata i javnih institucija (lustracija se ne odnosi na privatni sektor) koja zbog svoje odgovornosti u proÅ¡lom totalitarnom sustava nije u stanju obnaÅ¡ati svoju profesionalnu dužnost potpuno u skladu s demokratskim standardima, načelo sudskog procesuiranja, uz poÅ¡tivanje prava osobe zahvaćene lustracijskim postupkom i poÅ¡tivanje presumpcije nevinosti, načelo objavljivanja imena i prezimena osoba za koje se utvrdi da su svojom aktivnošću doprinosile totalitarnom režimu, ali i krÅ¡enju elementarnih ljudskih prava žrtava, tek po pravomoćnoj ocjeni suda – ističe Vujić.

Smatra da Hrvatska, prvenstveno zbog nacionalnih interesa, mora donijeti zakon o lustraciji.

-Treba jasno reći da Hrvatska treba donijeti takav zakon o lustraciji prvenstveno radi naÅ¡ih nacionalnih interesa i nas samih i budućih generacija a ne isključivo Å¡to nam to nalažu Europski parlament ili Vijeće Europe koji nam pružaju prikladni pravni instrumentarij za provoÄ‘enje takvog zakona. DonoÅ¡enje zakona o lustraciji nije nikada prekasni postupak jer je dostatan javni konsenzus i politička volja, a najbolji je primjer Makedonije koja je usvojila zakon o lustraciji 2009. godine. zakoni o lustraciji doneseni su i u Srbiji i Albaniji, prema tome Hrvatska u tom djelu Europe ostaje „zemlja slučaj“ jer joÅ¡ uvijek nije donijela takav zakon. Glede primjena zakona o lustraciji, postoji niz oblika lustracije, linearna lustracija, stroga lustracija (koja podrazumijeva uklanjanje s javnih funkcija osoba koje su pripadale proÅ¡lom režimu i koje su u bivÅ¡em državnom aparatu obnaÅ¡ale odreÄ‘ene funkcije), “meka lustracija” (posredna) – navodi Vujić.

Upozorava da lustracija nije nikakva politička čistka nego je usmjerena prema onima koji su kršili osnovna, temeljna ljudska prava i dostojanstvo.

-U svakom slučaju lustracija nije politička čistka jer je ona samo usmjerena onima koji su krÅ¡ili osnovna, temeljna ljudska prava i dostojanstvo pri čemu je nevažno jesu li oni u proÅ¡lom sustavu bili na nekoj važećoj funkciji ili ne. ÄŒak i parlamentarna skupÅ¡tina Vijeća Europe osudila je totalitarni komunistički poredak u svoje dvije rezolucije: rezoluciji 1481 o meÄ‘unarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, koju je Parlamentarna skupÅ¡tina Vijeća Europa usvojila 25. siječnja 2006., i rezoluciji 1096 o uklanjanju naslijeÄ‘a bivÅ¡ih komunističkih totalitarnih sustava koju je Parlamentarna skupÅ¡tina Vijeća Europe usvojila 27.lipnja 1996. Parlamentarna skupÅ¡tina Vijeća Europe je uvažila legitimnu motivaciju vlada bivÅ¡ih komunističkih država srednje i istočne Europe da primijene odgovarajuće mjere kako bi oslobodili tijela države, uprave i ekonomije od utjecaja bivÅ¡e komunističke partije, uz poÅ¡tivanje odredaba europske konvencije o ljudskim pravima – pojaÅ¡njava Vujić.

Zakon o lustraciji smatra najboljim sredstvom protiv političkog revanšizma te ključnim procesom za obnovu demokracije i vladavine prava.

– Lustracijom se neutralizira mreža solidarnosti upitnih osoba koje su prijetnja normalnom funkcioniranju demokratskog sustava, a u administraciji se ograničava utjecaj bivÅ¡ih komunista u birokratskom aparatu s uvoÄ‘enjem etičkog standarda, dok bi u gospodarstvu lustracija spriječila pristup bivÅ¡e nomenklature političkom kapitalu i njegovo pretvaranje u ekonomski kapital (posebno je važna najviÅ¡a pozicija u financijskom bankarskom sektoru i ključnim industrijama); u političkom druÅ¡tvu lustracija bi spriječila čelnicima bivÅ¡eg sustava pristup civilnom i medijskom sektoru kao osnovi za stvaranje pluralističkog sustava, dok bi lustracija u sigurnosnom i obavjeÅ¡tajnom sektoru onemogućila fenomen umrežavanja bivÅ¡ih recikliranih postkomunista i pripadnika bivÅ¡e tajne službe kao i depolitizaciju tog ključnog sektora – ističe Vujić.

Nedostaje memoarski zakon o osudi zločina komunizma

Upozorava i na činjenicu da Hrvatska nema nikakav memorijalni zakon koji izražava službeno stajalište Hrvatske države u odnosu na komunističke zločine.

-Na žalost u Hrvatskoj joÅ¡ nema nikakvi memorijalni zakon (osim neobvezujućih saborskih deklaracija) koji izražava službeno stajaliÅ¡te Hrvatske države u odnosu na komunističke zločine, koji bi mogao poslužiti kao pravni ali i odgojno-obrazovni temelj za jasno utvrÄ‘ivanje zajedničke kulture sjećanja i distanciranje od svih totalitarnih ideologija i zločina pa i komunističkih. Takav memorijalni zakon prilagoÄ‘en hrvatskim prilikama koji se temelji i na preuzetim obvezama iz rezolucija i preporuka Vijeća Europe i europskog parlamenta glede osuÄ‘ivanje komunističkih zločina bi značajno doprinio za rasvjetljavanje pitanja povijesnog sjećanja i neutraliziranje nasljeÄ‘enih trauma i hipoteka iz proÅ¡lost – kazuje Vujić.

Osvrnuo se i na aktivnosti Inicijativa EU 1481, koja službeno djeluju unutar Odjela za politologiju Matice Hrvatske.

-Inicijativa EU 1481 je službeno predstavljena 21. svibnja u Matici hrvatskoj. Unatoč tome što službeno djeluju unutar Odjela za politologiju Matice Hrvatske, riječ je o široj građanskoj inicijativi koja okuplja hrvatskih intelektualce i znanstvenike koji podržavaju takvu inicijativu. Treba naglasiti da je riječ o neovisnoj inicijativi koja se ne veže uz nijednu stranačku lijevu ili desnu opciju i strukturu.

Takav inicijativa polazi od stajaliÅ¡ta da dosada nije postojao dovoljno političke volje za osuÄ‘ivanje i pravosudno procesuiranje komunističkih zločina. Stoga će naÅ¡a inicijativa nastojati putem održavanje regularnih javnih rasprava, okruglih stolova, i znanstvenih meÄ‘unarodnih skupova ukazati ne samo hrvatskoj nego i Å¡iroj europskoj javnosti i europskim institucijama (Europska komisija, Europski parlament) i upozoriti na poteÅ¡koće, opstrukcije i propuste u osudi komunističke totalitarne proÅ¡losti u Hrvatskoj – zaključio je Vujić u razgovoru za portal Narod.hr. objavljenom u dva nastavka.

 

R.H. bpz.ba