Josip Jović: Tko vuče konce?

0
102

Čitamo u brojnim komentarima o „izbjegličkoj krizi“ ili „seobi naroda“, kakva nije možda u cijeloj povijesti zabilježena, a još zadnja riječ nije rečena, kako to nije ništa novo, kako se to stalno događalo u prošlosti, kako su, napokon, i Hrvati odnekud doselili.

I kako su opet odlazili u mnoge zemlje i na sve kontinente. Sve to donekle stoji, ali postoji i jedna bitna razlika. Postoje, naime, kretanja stanovništva mirna poput rijeka koje teku u svom prirodnom koritu i doseljenici koji su potrebni i rado prihvaćeni u zemljama doseljavanja i koji se s tim zemljama lako stapaju kao što se rijeke na svom ušću utapaju u mora, a ove migracije koje svakodnevno gledamo su više nalik na poplavu i na bujicu s kojom se teško nositi. Opet, ratnička osvajanja su nešto sasvim treće.

U odnosu na, jedni će reći, izbjeglice, a drugi prognanike, u našoj pa i u europskoj sredini postoje dva stava. Jedan je humanistički, emotivni koji kaže: primimo ih sve, ta i oni su ljudi kao i mi, i mi smo bili u sličnim nevoljama i tome slično. Svako drugačije mišljenje olako se proglašava ksenofobijom, rasizmom, fašizmom i nedostatkom empatije, odnosno moralnim idiotizmom.

Pragmatični stav pak upozorava na niz materijalnih i organizacijskih problema s kojima se zemlje imigracije suočavaju i sve teže nose, na opasnost terorističkog čina i dugoročno na opasnost narušavanja nacionalnih identiteta. Tko je tu u pravu, neću suditi, ali svakako i u jednom i u drugom stanovištu ima dosta istine i opravdanosti.

Na kušnji je, još jednom, koncepcija multikulturalnosti i multietničnosti, koja je postala modernističkom političkom parolom koja izvire možda iz dobrih želja, možda iz naivnosti i zabluda, a možda i iz loših namjera.
Pri tome se, kao i u svakoj propagandi, pojmovi uzimaju zdravo za gotovo, bez suvišne rasčlambe i objašnjenja. Naime, trebalo bi konačno kazati što je to multikulturalnost i kako bi ona trebala izgledati u životu neke zajednice?

Ljudi svih rasa, raznog etničkog podrijetla, različitih vjeroispovijesti trebaju biti ravnopravni građani jedne zajednice. To je u redu. Ali ni jedna zajednica, ni jedno društvo ne može funkcionirati bez jednog jezika, bez jednog zakona, bez jedinstvenih moralnih normi, bez poštivanja naroda koji te je primio i države koja ti pruža pravni zaštitu. I u tome je problem.

Izgleda da kreatori ideje multikulturalnosti, a ne pomodni epigoni i frazeri, „multikulturalizmom“ žele razvaliti postojeća društva da bi na koncu stvorili unificirano, čak monolitno globalno društvo. Na tom se bez sumnje uporno radi, tim upornije što je utopija veća.

Pitanje na kraju koje za sada opstaje bez pravog odgovora jest što tjera izbjeglice na tako dugačak put neizvjesnosti i patnje. Dobro, svi se slažu da je u pozadini svega rat i da se izbjeglička kriza neće riješiti bez njegova zaustavljanja. Ali, ako se ništa ne događa stihijski i spontano, sljedeće je pitanje tko pobogu loži taj rat, tko vuče konce zlokobne lutkarske predstave? Islamisti, cionisti, globalisti, ili svi po malo.

 

Josip Jović /  bpz.ba