Kako bi se ponovno zaštitili pripadnici Udbe i Kosa, na meti su opet Hercegovci!

0
83

S jedne strane imamo hrvatske dragovoljce i branitelje. Okupljeni u Savskoj 66 oni prosvjeduju za svoja prava, okupljeni u Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara oni artikulirano, argumentirano i štiteći hrvatski Zakon i Ustav brane i štite hrvatske interese

S jedne strane imamo hrvatske dragovoljce i branitelje. Okupljeni u Savskoj 66 oni prosvjeduju za svoja prava, okupljeni u Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara oni artikulirano, argumentirano i Å¡titeći hrvatski Zakon i Ustav brane i Å¡tite hrvatske interese – traže objavu registara svih koji su se okoristili u privatizaciji, svih koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, svih aboliranih četnika, svih koji su zamijenili osobne dionice za dionice u portfelju HZMO-a, svih koji su primali poticaje te njihove iznose, svih sudaca iz bivÅ¡e SFRJ koji su sudili u političkim procesima, itd.; takoÄ‘er, ostvarili su prvi referendum u povijesti Hrvatske koji je protuustavno zabranjen i odveo nas u ustavnu krizu koja do danas traje; podigli su kaznenu prijavu protiv Gorana Radmana zbog protuustavnog i protuzakonitog postupanja, te su jedini u Hrvatskoj prepoznali pitanje reparacije – na osnovi presude za genocid Hrvatska ima pravo na odÅ¡tetu – i Stožer je pokrenuo postupak.

S druge strane imamo Branitelje Hrvatske. Jesu li to ljudi koji svoju svijest brane od vlastite savjesti? Ne znam. Malo mi je oštra ova definicija koju mi je u svom ogorčenju izgovorio jedan vukovarski dragovoljac.

Branitelj Ivkošić i recenzent Manolić

Moja prva pomisao je Milan IvkoÅ¡ić. Na naslovnici jednih dnevnih novina nedavno je osvanula fotografija Milana i Kolinde, a hrvatska novina austrijskih boja (i interesa?) stavila je naslov: “Vodeći konzervativni komentator Milan IvkoÅ¡ić: Predsjednice, ne mičite Titovu bistu s Pantovčaka!” Kakav branitelj! Nikada nitko nije ni prije, ni za vrijeme, ni poslije Tita tako obranio Tita kao Å¡to je to učinio branitelj Milan. Ne želim ponovno zagaÄ‘ivati medijski prostor tim duboko promiÅ¡ljenim i autentičnim tekstom (ovo mislim ozbiljno, jer u IvkoÅ¡ićevu se tekstu jasno prepoznaje sjedinjenost s materijom), ali jedan pasus naprosto moram citirati: “Jednom sam u razgovoru s jednim pokojnim hrvatskim intelektualcem, koji je bio meÄ‘u najvećima koje smo imali i jako dobro obavijeÅ¡ten, rekao da su i Tito i Krleža bili dovoljno inteligentni te su mogli znati da će se raspadom komunizma raspasti i Jugoslavija, pa su možda čuvali i pripremali TuÄ‘mana za tu priliku. Malo iznenaÄ‘en tako hrabrom pretpostavkom koju od mene baÅ¡ i nije očekivao, rekao mi je otprilike – jako ste blizu.” Milane, sine! Branitelju Tita i partije. Kada si i s kim razgovarao? Po čijem je mjerilu taj skrivani intelektualac najveći meÄ‘u svima i po čijem je mjerilu on jako dobro obavijeÅ¡ten? Nema odgovora.

Imamo mi joÅ¡ primjera. Po frekventnim knjižnicama, njihovim izlozima, te po kioscima diljem Hrvatske, proteklih se tjedana poput nepropusne paukove mreže raÅ¡irila knjiga “Vrana – oko istine”, pisana pod pseudonimom, a kojoj je recenziju napisao Josip Manolić. Na kraju recenzije potpisao se svojim vojnim činom, “general pukovnik HV”. Ova knjiga napisana je i izdana krajem 2014. godine. Izdavač je “Udruga branitelji Hrvatske”.

Ova knjiga koja uživa blagoslov, podrÅ¡ku i sve pohvale Josipa Manolića na izuzetno vulgaran, neutemeljen i podmukao način brani Hrvatsku od Hrvata, u ovom slučaju od Hercegovaca. Evo nekoliko citata iz knjige – naglaÅ¡avam ponovno da je riječ o vulgarnim, neutemeljenim i podmuklim bljuvotinama: “Busajući se u prsa da su pravi i najveći Hrvati, cijele postrojbe bi za vrijeme Domovinskog rata dolazile iz Hercegovine. Zaduživali bi vojnu opremu, da bi je mnogi isti dan i razduživali, pa otiÅ¡li put Njemačke ili već negdje gdje se može (…) Å¡vercati. (…) uredno su se vodili čitavo vrijeme rata, a poneki bi dobio i status HRVI-a.” Tko? Kada? Gdje? Od koga? Nema odgovora.

Citiram dalje: “Imali su zaÅ¡titu ministra Gusana, a Predsjednik se pravio da ne vidi. U rovovima ih je malo sudjelovalo, uglavnom su bili negdje oko Stožera, kao ‘časnici’ za Å¡verc i Å¡pijunažu.” ZaÅ¡to autor nije prijavio slučajeve? ZaÅ¡to danas ne progovori ako ima i trunke istine u navedenom? Nema odgovora. Ali neutemeljeno i odurno pljuvanje po Hrvatima iz Hercegovine ne jenjava.

Citiram dalje: “Å vercali su oružje, drogu, humanitarnu pomoć. Neki su iÅ¡li tako daleko da bi odjeću iz humanitarne pomoći prali, peglali i prodavali je pod novom. (…) Njihova mafija je preuzela zagrebačko podzemlje. Povezuju se i sa srpskom mafijom s kojom usko suraÄ‘uju. S njima su doÅ¡le ‘cajke’, narodnjački klubovi. Zaboravljeno je kazaliÅ¡te, koncertne dvorane, čitanje knjiga. Imaju dobre pozicije i u policiji. Udba ima informacije i političku moć a oni imaju novac, pa nije pretjerano reći da vladaju Hrvatskom. Unatoč velikoj nezaposlenosti u Hrvatskoj, njihovi roÄ‘aci uvijek naÄ‘u posao u Zagrebu. Poslije si kupe stan ili kuću, zasnuju obitelj, dovedu svoje roÄ‘ake i tako unedogled.” Tako se radi propaganda protiv nekoga. Bili oni Židovi, Hercegovci, ili netko treći. Uostalom, kako može UDBA imati političku moć i informacije, a da netko drugi vlada Hrvatskom?! Makar to bili i Hrvati iz Hercegovine – nema tog novca koji je jači od političke moći, a Udba je jedina organizacija u svijetu koja nije imala ograničen budžet – mjerilo je oduvijek bilo “koliko treba”.

Manolićev Liebling ne staje: “Mnogi su gangsteri u Hrvatskoj, posebno u Zagrebu, bili roÄ‘eni Hercegovci. Koristili su rodbinske veze za Å¡verc drogom ili oružjem. Imali su, kao i svi Hercegovci, dvostruko državljanstvo. Poreze bi plaćali u BiH a lagodno živjeli u Hrvatskoj. (…) Izgleda da su naÅ¡i ‘veliki Hrvati’ iz Hercegovine definitivno dovrÅ¡ili uniÅ¡tenje jedne zapadnjačke, bečke kulture, prožete zagrebačkim kulturnim miljeom.”

Bivši agent govori istinu?!

Ovakvih se stvari i konstrukcija ne može nitko zdravih pogleda, namjera i stavova sjetiti. Kakvi su onda pogledi, namjere i stavovi Josipa Manolića koji ovu knjigu toliko hvali, reklamira i preporuča? Kao i devedesetih netko se jako trudi pronaći skupinu krivaca koje možemo kolektivno mrziti i kriviti za sve, a da to nije Udba, sljedbenici i nasljednici komunističkog režima i njihova djeca. Je li ovo preopćenito? Možemo i navesti nekoliko imena. Goran Radman, Josip Perković, Saša Perković, Josip Mustač, Viktor Gotovac, Josip Manolić, Mirjana Rakić, Saša Broz, Ante Tomić, Oliver Frljić, Dean Jović i drugi.

Prije svega valja naglasiti da ovu knjigu Manolić i neimenovana ekipa reklamiraju kao “Å¡okantnu istinu o stvaranju i sustavnom uniÅ¡tavanju Hrvatske”, te kako “prekidom zavjeta Å¡utnje, bivÅ¡i agent hrvatske tajne službe ovom knjigom izvrÅ¡ava obećanje pokojnom predsjedniku – objavljuje istinu.” Citat je to s YouTubea gdje je objavljen i reklamni spot.

Bivši agent govori istinu?! Koju istinu i kako znamo da ona to jest? Tko je bivši agent kojemu se treba vjerovati na riječ, a piše pod pseudonimom? Čak ni pseudonim sam po sebi nije problem da se u knjizi potkrijepljuju navodi. Međutim, sve se iznosi paušalno, gazeći sve dokumentarno-povijesne standarde.

Evo Å¡to na prvim stranicama knjige piÅ¡e Josip Manolić: “…u početku se stječe dojam da je ovdje riječ o nekim povrÅ¡no opisanim dogaÄ‘ajima glede stvaranja naÅ¡e novije hrvatske povijesti. MeÄ‘utim, daljnje čitanje materijala u ovoj knjizi ukazuje na duboko poznavanje naÅ¡ih odnosa i prilika u vrijeme Domovinskog rata, a tu je najveća vrijednost ove knjige.” Molim?! Manolić nastavlja: “Ona otvara prostore i područja koja su dobrim dijelom naÅ¡oj javnosti do sada bila zatvorena, budući ta ista javnost smatra da je prva crta bojiÅ¡nice bila tamo gdje se puca puÅ¡kama, topovima, raketama i svim drugim mogućim oružjima koje danas pozna ratna tehnika. MeÄ‘utim, pored te bojiÅ¡nice koju poznaje naÅ¡a javnost, a naročito naÅ¡a braniteljska populacija kao takvu, postoji i ova bojiÅ¡nica koja ide od Berlina do Vatikana, od Washingtona do Hrvatske… (…) Stoga bi ova knjiga mogla biti izazovom i hrvatskim braniteljima koji su do sada dosta jednostrano promatrali Domovinski rat i nisu sagledavali ovu dimenziju obrane Hrvatske koja se vodila u zatvorenim diplomatskim krugovima.” Majko mila. Josip Manolić 2015. brani Hrvatsku!

Branitelj Manolić objašnjava kako nisu hrvatski dragovoljci i branitelji branili Hrvatsku, nego on i neki imaginarni ljudi, koje samo on zna, na način koji je samo njemu poznat, za dobrobit koju mi ne razumijemo. I, povrh svega, on bešćutno, gotovo zločinački relativizira prvu crtu na kojoj heroji, dragovoljci svoje zdravlje, snove i živote ostaviše. Ovo izaziva duboko gađenje i mučninu, barem kod mene.

Josip Manolić u svojoj recenziji piÅ¡e dalje: “Vjerodostojnost ovoj knjizi pojačava i to Å¡to je autor stavio sam sebe u centar zbivanja. Sam je sebi izvor informacija, Å¡to daje dodatnu uvjerljivost njegovim pričama. Nije tražio ni citirao neke druge izvore, iako ponegdje ima i toga. Autor ove knjige nije se držao povijesno-dokumentarnih standarda, Å¡to ne umanjuje njegovu vrijednost.” Može li očitije i bezočnije?! TeÅ¡ko.

Gotovo me fizički boli činjenica kako su i koliko joÅ¡ uvijek aktivni ljudi bivÅ¡e Udbe i Kosa. Da i dalje truju prostor i dalje nastoje trovati duÅ¡e. Branitelji? Josip Manolić se naziva braniteljem. Ne samo da je uvredljivo – monstruozno je pitanje, treba li nam lustracija?

Da, treba nam Lustracija. Odmah sada, ili za mjesec, ili bilo kad. Nikada nije kasno, jer se mora postaviti standard da se ne smije veličati totalitarni sustav. Tko ga veliča, brani ili zagovara gubi pravo sudjelovanja u javnom životu, u politici, na fakultetu, u medijima… ZaÅ¡to? Iz poÅ¡tovanja prema žrtvama, EU rezoluciji i povelji Hrvatskoga sabora.

Registrom do lustracije, kažu u Stožeru

Hrvatski dragovoljci i branitelji okupljeni u Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara traže objavu registara – ne smijemo prestati govoriti o tome, ne smijemo prestati stvarati javni pritisak da se oni objave. Registrom do lustracije, kako kažu u Stožeru. Ponovimo neke od registara – i zatražimo objavu:
– svih koji su sudjelovali u pretvorbi i privatizaciji, te u kojem svojstvu i kojim novčanim iznosom;
– svih pripadnika agresorske vojske, državljana RH, tijekom Domovinskog obrambenog rata;
– svih protiv kojih u DORH-u postoje dokazni materijali i/ili svjedočanstva koja ih terete za zločine počinjene u Domovinskom obrambenom ratu;
– svih političara i državnih dužnosnika od 1991. do 2013., koji su mogli, a nisu branili Hrvatsku u Domovinskom obrambenom ratu;
– svih koji se nisu odazvali mobilizaciji u obranu Hrvatske u Domovinskom obrambenom ratu;
– svih sudaca u RH koji su sudjelovali u političkim procesima u bivÅ¡oj SFRJ;
– svih u rukovodnim strukturama tajnih službi bivÅ¡e SFRJ, te imena onih koji su vrÅ¡ili likvidacije;
– svih kojima je omogućena zamjena portfelja dionica za dionice u portfelju HZMO-a;
– imovinskog stanja bivÅ¡e Komunističke Partije RH, a kasnije SDP-a, od 1988., 1989., 1990. i 1991. kao i novčano-imovinske transakcije iz tog razdoblja.

Å to se tiče Josipa Manolića, knjige koju promovira, njezine namjere da opet i ponovno stvori mržnju prema Hrvatima iz Hercegovine, njezine namjere da abolira Udbu i Kos, kao i njezine sudionike, zapovjednike, te Å¡iritelje smrtne ideologije – važno nam je držati oči Å¡irom otvorene. Bit će sve viÅ¡e podmetanja i pokuÅ¡aja zamagljivanja istine koju tako rado gaze, izvrću i njome manipuliraju – jer im sude Perkoviću i Mustaču, jer se prijeti i Mesiću, jer drugi ljudi, mladi i poÅ¡teni naraÅ¡taji dolaze. Boje se.
Hercegovci, kažu, nose bijele čarape, a udbaši krvave rukavice.

 

  • Autor: Ante Murale / 7Dnevno / 20. ožujka 2015.