Knjigozori: Miljenka Stojića: I njih su proganjali

0
124

Marijan Karaula, Iskušenja Bosne Srebrne. Stradanja bosanskih franjevaca 1944. – 1985., Synopsis – Svjetlo riječi, Zagreb – Sarajevo, 2014.

Pred nama je kompendij o stradanju provincije Bosne Srebrne u Drugom svjetskom ratu, poraću i svim onim hudim godinama jugokomunizma. Djelo je veliko ne samo svojim obujmom i stranicama, nego svojim sadržajem. Karaula se potrudio iznijeti golu istinu o tim apokaliptičnim vremenima na svjetlo dana. Učinio je to miroljubivo, s ljubavlju prema činjenicama. Na taj je način postigao da će knjigu čitati i oni koji bi je zbog očitog jugokomunističkog zločina jednostavno preskočili.

Zacijelo ovo nije završna riječ o patnjama bosanskih franjevaca. Radi se o kamenu temeljcu kojega jednostavno ne će biti moguće mimoići. Karaula ga je započeo još 1999. djelom iste tematike »Žrtve i mučenici«. Sada je samo sve proširio novim saznanjima i novim sadržajem. Doneseno je mudro rasporedio na tri dijela: Vrijeme smrti; Vrijeme suđenja; Vrijeme uzurpacija. Poslužio se riječima Svetog pisma i dopustio da ga one vode u istraživanju. Vjerujem da će ova knjiga potaknuti i druge zajednice u Crkvi u Hrvata da naprave nešto slično. Od društvene zajednice, pak, teško je to očekivati.

Ako smo bili zavedeni medijskom slikom o franjevačkoj provinciji Bosni Srebrnoj, onda su nas izneseni podatci itekako iznenadili. Pa zar su baš toliko propatili? Jesu, usudio bih se reći, čak i više. Nemoguće je jednim djelom, ma koliko stranica imalo, obuhvatiti sve te teške dane. Pisac navodi da su jugokomunisti ubili 66 bosanskih franjevaca, da ih je preko 90 bilo u tamnici do 1985. kada je posljednji uhićen, a o uništenom i oduzetom teško je govoriti u brojkama. Spašavalo se što se spasiti dalo.

U svjetlu spašavanja mislim da treba gledati i na svećeničko udruženje Dobri pastir. Karaula se time ne bavi, pa mu određeni nepravedno prigovaraju. Tema je to za neka druga djela, kao što je to i tema jesu li pojedini, nakon podnesenih muka, slomljeni počeli surađivati sa svojim mučiteljima. Nalazimo ih, naime, u kojekakvim popisima i svjedočenjima.

Svaki životopis ubijenog ili utamničenog može poslužiti kao predložak za film. Čovjeka zapanje načini na koje su im skidali glave ili ih mučili. Nešto slično primjećuje se i u uništavanju i oduzimanju imovine. Nije gola sila, nego zlo na djelu. Činilo mu se da pobjeđuje, jer je tako imalo uspjeha. Ali i Turci su jahali Bosnom pa ih je opet nestalo.

Što bi se moglo reći o krivnji ubijenih i progonjenih? Ponajbolje to oslikava slučaj fra Franje Šlafhauzera i vlč. Ivana Čondrića. Osudili su ih na smrt na Vojnom sudu u Sarajevu. Prije strijeljanja ponudili su im pomilovanje. Trebali su samo skinuti svećeničku odjeću i oženiti se. Krivnja im se, dakle, sastojala samo u tome što su bili katolički svećenici. Malo kasnije vojni sudac, major Vojislav Kesler, na prigovor što ih je nevine osudio, izjavio je jednostavno da je Partija to tražila. Jugokomunistima je očito ljudski život malo vrijedio.

Iako Karaula nije povjesničar, knjigu je stručno napisao. Pridružio je tome i jednostavan stil tako da će je čitati i intelektualci i djelatnici. S pravom je možemo, naravno samo za provinciju Bosnu Srebrnu, staviti uz bok glasovitog djela don Ante Bakovića »Hrvatski martirologij XX. st.«. Nadajmo se da će biti kvalitetno polazište za daljnja istraživanja i za početak postupka mučeništva onih o kojima govori.

Miljenko Stojić