Dauster

0
979

Ma koliko bila osporavana i ma koliko se lažima prekrivala istina pronađe put.

Za bpz.ba piše Marko Tokić

Ja ne sumnjam, u Hrvatskoj je uvijek netko dobro živio

Naravno, nikad mi

To je takva zemlja, rekao bih

Udbaška

Zemlja vedrih ljudi

A mi smo drugi pomalo utučeni

I djelujemo izgubljeno

Tako je pjevao hrvatski pjesnik Boris Maruna. I moram priznati da sam ga se sjetio, i ove pjesme, u trenutku ulaska u münchensku sudnicu hrvatskog dvojca na pariće (Mustaća i Perkovića) i dok je Mustać izgledao jednako nevidljivo (kao i ranije), Perković je ušao izmijenjen: vidljivo mršaviji i odmah je bilo očito: posve svjestan onoga što slijedi. I dok je domaći tisak gromoglasno najavljivao Perkovićevo obraćanje u sudnici je uslijedio muk.

I danas, kad razmišljam o našoj zemlji, meni je jasno

Da organizacija nužno pripada udbašima

Njihova odijela uvijek pristaju

Na njihovu godišnjem odmoru nikada ne kiši

Oni širokom kretnjom izgrađenih, samopouzdanih ljudi

Rješavaju probleme koji su nas

Mučili do krvi

Oni nekako znadu da su u pravu

I ne možeš im ništa.

 

Oni su veseli kurvini sinovi.

Ah, Maruna, Maruna da si mogao doživjeti samo da vidiš da ipak kad se suoče s istinom, neucjenjivošću i nepotkupljivošću da ti samodopadni gadovi postaju manji od makova zrna. Nema više laži koja ih može opravdati i nema više suca koji je njihov podložnik (dojavnik ili drug). Pa je bilo lijepo gledati i Nobila koji je iznenađen i uvrijeđen jer sudac Dauster nije Gajski kojemu može razvijati teorije kako mu koja padne na pamet (sve jednu maštovitiju od druge) i kako tek za javnost domišlja nove bajke jer su mu pred sucem sve prethodne pale pred utvrđenim činjenicama. Kad je Nobilo davne godine (na jednom drugom suđenju i pred jednim drugim sucem) za svjedoka doveo nekog vozača iz Trebinja da trabunja šta su poglavnik i ministar unutarnjih poslova navodno radili na nekoj poljani kod Gline, osupnut govorom prisiljenog govornika već ostarjeli Andrija u tom trenutku lucidno komentira: – Ja ovakvog lašca odavno nisam čuo.

Naravno, to nije pomoglo jer je Gajski htio čuti sve što je za sud i javnost pripremio (mladi i perspektivni) Nobilo. Slično se dogodilo kad je Nobilo pred Daustera doveo Tomislav Mičića da priča što je Perkoviću i Mustaću milo. Na, Nobilovu (i njihovu), žalost u sudnici sudac ne bijaše Gajski već Dauster koji na Mičićeve papazjanije odgovori rečenicom koja prizva onu davno izrečenu: – Nikada mi nitko nije ovako u lice lagao.

I tako su Nobilo, a pomalo i Perković (i Mustać možda zajedno s njim) počeli shvaćati da u Njemačkoj drukčija pravila vrijede i da sud tek želi baratati utvrdivim činjenicama. I izgleda da ih je za suca Daustera bilo i više nego dovoljno. A odvjetnik umjesto da se bavi obaranjem činjenica koje su okrivljivale njegove klijente domišljao je sve maštovitije bajke (da ne vrijeđam teorije). Uistinu je bilo simpatično, čak i Nobilovo objašnjenje (nakon izrečene presude) šta sve sud nije utvrdio i u čemu on vidi manjak u dokaznom postupku. Iz onoga što se dalo čuti čini se, ako Perković ne propjeva, da kazna ostaje. Hoće li skrušeni i nanovo obraćeni Perković poći tim putem ili će blijediti (kao i uspomena na njega). Doživotna zatvorska kazna tek je predokus onoga što dolazi.

Zoran Milanović, bombarder iz Glavića kod Sinja, za domaću uporabu odmah domislio rješenje münchenske krize: Mustaća i Perkovića imenovao je utemeljiteljima HDZ-a. Kako je drčan očekivao sam da ih proglasi blaženima, ali za izborne potrebe on od njih odmah podiže ruke kao da nitko ne zna ništa od lexu (i svastici, a ima toga još podosta samo da je umjesto Cvitana i Bajića bilo dovesti Daustera).

U Dragama podignut spomenik hrvatskom borcu za slobodu Miri Barešiću. Cijeli je pustolovni život proveo sanjareći slobodu hrvatskoga naroda i njegovu samostalnu državu. Uz njega se vežu mnoge legende: dvoboj s Rolovićem, otmica aviona, paragvajska avantura i pobjednički karate dvoboj s Nobilom, izručenja, zatvori, štrajkovi glađu i povratak u Domovinu gdje se kao istinski revolucionar stavlja na raspolaganje i kreće u gerilsku akciju u neprijateljsku pozadinu u kojoj pogiba odmah na početku Domovinskoga rata. Je li vatra od koje je poginuo bila neprijateljska? Ili su mu drugovi organizirali likvidaciju još se vode rasprave. Jedan od palih i očito mu odanih sudrugova bio je i naš sugrađanin Frano Bokanović Beba.

I zbilja je lijepo da se netko usudio neprijatelju Jugoslavije i udbe podići spomenik u Hrvatskoj, to gotovo graniči sa čudom. Nije trebalo čekati dugo da nepoznat netko crvenom (njima omiljenom) bojom dogradi spomenik ukazujući na krvave ruke ovoga hrvatskoga borca jer je ubio jugoslavenskog narodnog heroja Rolovića (koji je to herojstvo zaradio valjda skupljajući biljke po Durmitoru). I kao da smeta te ljubitelje bilja to što je netko u borbi (ili u njihovu slučaju i bez borbe) ubio čovjeka, pa pogledajte samo kako ti isti slave Chea, da ne kažem Tita (i njima slične). I zato bih opet zamolio one iz naše Prve gardijske da otisnu one krasne majice (s likom Ante Brune Bušića): NIŠTA CHE – SAMO ABB.

I tako htio ili ne htio ja se ponovno bavim prošlošću samo se naša politika može dosjetiti mogućnosti da se prošlost može posve zanemariti to bi bilo isto kao kad bi se čovjek pri zdravoj pameti odrekao vlastitog iskustva i pamćenja.

Ali za to nas u izborno vrijeme očekuje rasprava. Ništa nam više i ne obećavaju, tek tu i tamo bojažljivo netko napomene da nema velike koalicije (što je izgleda jedino utješno). A na koncu kako stvari stoje koji će im, da ne kažem što, i onako im je svejedno tko će pobijediti. Ili nije? Ipak lijepo je biti na vlasti (i kad se ne piše velikim slovom).

Zato se poteže između redak tema Glasnović, ma ne ovaj što je osvojio zlato u Riu. Ovaj naš Željko Glasnović Glava. Zavlače ga u HDZ-u: s osmog im mjesta dolepršao na prvo narodnom voljom. I s četrnaestog bi. I oni ne znaju što bi s njim… Drskošću, kojom ih je već Bog obdario, ovi naši biraju sebi zaslužne, ne one koji u narodu imaju težinu. Ima HDZBiH i Ivana Ivića i Miju Tokića i Petra Majića i… Ali šta će oni koji se nisu ogriješili o narod i koji mogu živjeti i od suha kruha. Ima potrebnijih. I zato generala drže na čekanju. A oko njega se skuplja sve potencijal do potencijala… I tako se sanja i u Herceg Bosni saborska klupa. Nekad su nas mamili obećanjima, sada nas tješe obećanjem rasprave, a onda će valjda nešto i obećati. Nema, daklem, obećanja, dovoljno je pokazati da postoje i gori. I moram priznat to i nije tako teško. Ako je ili – ili; e, onda… I tako iz šupljeg u prazno. Dobro bi bilo i urediti BiH kad bi netko htio i kad ovakva kakva jest ne bi odgovarala Srbima (ako već mora postojati), Muslimanima (kad već nije moguća unitarna i građanska) i Međunarodnoj zajednici. A dobro bi bilo i da mladi ne iseljavaju i da se ostvare nova radna mjesta i da sudac Dauster dođe u Hrvatsku.