Kolindinih stotinu i nešto dana

0
147

Izbor savjetnika za sada je najlošija strana politike Kolinde Grabar Kitarović. U toj momčadi su ili premladi ili preiskusni. Bude li tako sastavljena buduća vlada, ne piše nam se najbolje

Samo onaj tko živi i razmišlja izvan realnosti mogao je očekivati kako će Kolinda Grabar Kitarović samim svojim dolaskom napraviti čuda, ili onaj koji je poveden olako danim obećanjima u kampanji o brzom ulasku Hrvatske među najrazvijenije zemlje svijeta mogao je ostati razočaran s prvih stotinu dana nove predsjednice na Pantovčaku. Doista, u sto dana nitko ne može preokrenuti tok povijesti, a predsjednici i ne pripada pozicija koja bi joj, posebno na gospodarskom planu, omogućavala ključnu ulogu. Njezin najveći uspjeh za sada je ipak pobjeda nad Ivom Josipovićem, čiji je mandat ostao u znaku posvemašnje promašenosti i čak štete. I njezin je inauguracijski govor, kome nitko nije mogao naći nikakvu zamjerku, bio upravo sjajan.

Obećanje o silasku s Pantovčaka u Visoku ulicu bilo je efektno i požnjelo je stanovit učinak u konačnom zbroju. Možda se to ipak dogodi, ali to zaista za državnu politiku nije od velike važnosti, osim što može govoriti o eventualnoj (ne)vjerodostojnosti. Na to će je obećanje zacijelo neprestano podsjećati njezini poslovični kritičari, koji joj ne mogu oprostiti to što je pobijedila njihova miljenika i odabranika, kao što će joj inače neprestano tražiti dlaku u jajetu. Jedna od tih dlaka je vraćanje donacije stranci koja ju je financirala i to u humanitarne svrhe. Pokazalo se kako nije bilo izigravanja poreznih zakona. Smanjenje troškova Ureda je već ozbiljnije pitanje, ali će se konačna računica vidjeti tek na kraju godine, kao i na početku sljedeće kad se bude izglasavao državni proračun.

Predsjedničina putovanja rječito i slikovito govore o njezinoj vanjskopolitičkoj orijentaciji. Kao što je poznato, posjetila je Njemačku, Vatikan, Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju, NATO savez, Ujedinjene narode, susrela se s Hilary Clinton, mogućom budućom kolegicom. Izbjegla je pohrliti u Beograd i u London, kako je to činio njezin prethodnik. Ni u jednoj prilici ne zaboravlja spomenuti jednakopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini kao neriješeno pitanje, kao ni, suprotno od stavova Vesne Pusić, uvjete koje susjedi moraju ispuniti prije ulaska u Europsku uniju. Doduše, i Kolinda je najavila nastavak suradnje država jugoistočne Europe kroz inicijativu simbolički nazvanu po mjestima Titovih boravaka „Brdo-Brijuni“, u čemu neki prepoznaju politiku tzv. „regiona“. No, to samo govori da je ta politika zapadnobalkanske regionalne suradnje nešto što je izvana zadano i što će se morati kontrolirati kako ne bi otišlo izvan i iznad okvira ekonomske suradnje. U svojim susretima sa stranim državnicima Kolinda Grabar Kitarović pokazuje izrazitu crtu dostojanstva i samopouzdanja, što je opet tako različito od držanja niza hrvatskih političara.

Prva hrvatska dama zaista je relaksirala ideološku klimu u zemlji, ona, ako je nekom do toga stvarno stalo, može biti i jeste osoba zajedništva i konačnog pomirenja. Iz mjeseca svibnja, kad sve pršti od polemika, svađa i podjela s opasnim mirisom građanskog rata, izišla je relativno neokrznuta. Odala je dužni pijetet prema masovnim žrtvama Jasenovca i Bleiburga, osudivši režime koji su odgovorni za masovne zločine. Prihvatila se komemoracije nad bleiburškom tragedijom, zahvaljujući čemu se ove godine na Polju okupilo pedeset tisuća ljudi, ispravivši tako kolosalnu pogrešku koju je počinila koalicijska vlada, odustajući od tog pokroviteljstva. Doduše, ima onih koji će joj prigovoriti zbog tog pokroviteljstva, ali i onih koji su joj, ne tako glasno, ali ipak zamjerili što se nije osobno pojavila na komemoraciji kako je to bilo i najavljeno. U skladu s principijelnim stavom o totalitarizmima bilo koje boje, uklonjeno je poprsje maršala Tita iz Ureda Predsjednice, koje je mnogima bolo oči. Gotovo da je napravila fatalnu grešku namjeravajući posjetiti Titov muzej u Kumrovcu, što je odmah bilo shvaćeno kao stanovito povlačenje i ustupak onoj drugoj strani koja je ostala ogorčena što njezin idol više ne stanuje na Pantovčaku. Tu grešku ipak nije napravila, ali je određena šteta samom najavom učinjena.

Ostvarivanje gospodarskog programa predsjednice države u najvećoj mjeri ovisi od suradnje s Vladom. Ali, te suradnje nije bilo niti će je biti, barem do novih parlamentarnih izbora. Ovih sto i nešto proteklih dana između dvoje vodećih državnika vladali su odnosi slični odnosima vođa Palestine i Izraela. Čak je i sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost, kojemu su oboje prisustvovali, rečeno je u vijestima, održan na neutralnom terenu, u Saboru Republike Hrvatske!? Kao da su se Palestinac i Izraelac sastali u Egiptu. Istina, taštine je bilo na obje strane, ali je u odbijanju suradnje prednjačio Zoran Milanović, na što je Kolinda Grabar zatražila čak njegovu ostavku. On se nije udostojio barem iz čiste kurtoazije niti čestitati novoj predsjednici na izbornoj pobjedi, i kad je spominje uvijek će podvući ono „s minimalnom razlikom“. I prije inauguracije Vlada je pokušala deložirati predsjednicu iz Ureda. Milanović redovito ističe kako je Vlada ta koja vodi vanjsku i unutarnju politiku, a ne, hoće kazati, predsjednica, koja također, valjda, u svemu tome ima određeno mjesto i ulogu, koja pak njega ne zanima. Izbio je sukob nadležnosti i oko zapovijedanja Oružanim snagama RH, iako je tu Ustav više nego jasan. Ozbiljne nesuglasice izbile su i oko proslave Oluje u Kninu i vojnog mimohoda u Zagrebu. Premijer je htio da to bude istoga dana, čime bi svakako kninska proslava pala u drugi plan, a predsjednica je htjela pomaknuti mimohod u sljedeću godinu i na neki drugi datum. Srećom, kompromis je, zahvaljujući vjerojatno nekolicini generala, na kraju postignut. Za vrijeme nemilih prosvjeda branitelja na Markovu trgu predsjednica je, vrlo znakovito za odnose o kojima je riječ, u svom priopćenju navela, između ostalog, kako, očito neuspješno, „pokušava stupiti u kontakt s predsjednikom Vlade“. Trzavice se nastavljaju. Predsjedništvo Sabora, čitaj Milanović i SDP, povuklo je već prihvaćeno pokroviteljstvo nad 300. obljetnicom Sinjske alke, navodno zato, a to nije pravi razlog, što se kao pokrovitelj pojavljuje i predsjednica Republike.

Izbor savjetnika za sada je najlošija strana politike Kolinde Grabar Kitarović. U toj momčadi su ili premladi ili preiskusni. Neki su dobro pogođeni, poput, recimo, Andre Krstulovića, a neki drugi nemaju iza sebe nikakvu političku karijeru ili stručne reference, ili su pak poprilično isluženi. Bude li tako sastavljena buduća vlada, ne piše nam se najbolje. Pojedini savjetnici, izgleda, i nisu njezin izbor, već su nagrađeni za neke druge veze i zasluge ili su postavljeni s određenim specijalnim zadacima. Na ovoj točci se može spomenuti još jedan prigovor predsjednici. Kaže se, naime, kako ona i nema svoju politiku već samo provodi politiku HDZ-a, tj. Tomislava Karamarka i Milijana Brkića. Bilo bi, naravno, jako loše kad bi ona bila vezanih ruku, ali je izvan pameti očekivati da će odbaciti ljude i ideje s pomoću kojih je došla na Pantovčak. Josip Jović