Labrador s HRT-a me lustrirao ali mi doveo i turiste

0
94
Zagreb, 040913. Na zagrebackom groblju Mirogoj zapoceo je pogreb Zvonku Busicu - Taiku, bivsem hrvatskom emigrantu osudjenom za otmicu americkog aviona, koji si je oduzeo zivot u Rovanjskoj kod Zadra. Na fotografiji: Hloverka Novak Srzic. Foto: Bruno Konjevic / CROPIX

Jedna od najdobroćudnijih pasmina su labradori, vole djecu, spašavaju ugrožene. Likovi su dječjih slikovnica i romana, Disneyjevih uspješnica. Dobri su i vjerni. Nikad čovjek ne bi očekivao da bi mogao biti ugrožen od labradora. Nitko osim mene.
Glavni Labrador s HRT-a 23. ožujka uručio mi je otkaz. I mjesec dana nakon  otkaznog roka naÅ¡la sam se, eto na – cesti.  U Makarskoj, na gradiliÅ¡tu, moje obiteljske kuće, s minusom na tekućem, s hrpom kredita, otvorenom rupom za budući bazen i tek započetom procedurom za dobivanje joÅ¡ jednog kredita. I tako se moj veliki plan o iznajmljivanju kuće za turiste pretvorio u noćnu moru.

Ono što mi se do jučer činilo nemogućim, da zbog verbalnog delikta i završim kao zadnja šuša u rubrici nezaposleni, upravo se ostvarilo pod mandatom gospodina Labradora i njegova bljedolikog mentora. Prijatelji me tješe, ali meni ne treba utjeha, nego akcija. Treba mi kredit koji banke ne daju nezaposlenima. Sve sam papire predala, čak i tri zadnja obroka od plaće, mislim proći će, al bankarica traži još zadnji, u kojem me pitaju kakav mi je radni status; određeno, neodrađeno ili, pak, u otkazu. Ako me pitate, cijena takozvane slave ipak postoji. I bankari čitaju novine i gledaju televiziju, znaju sve o meni,pogotovu da sam postala platežno i kreditno nesposobna. Ali vidjeli su i što mi Radman radi.

Gospodin Labrador me upravo lustrirao i bacio u neku jamu, možda baÅ¡ i u onu zloglasnu Kevinu, a kad si u jami, preostaje ti samo borba. Ne daju se geni kameni. Odvjetnik Ivo Farčić vodi parnicu, aktiviram mirovinu, prva rezervacija pristiže, a omraženi bankari me napokon spaÅ¡avaju. Odobravaju mi kredit, vjerujući viÅ¡e meni u otkazu nego gospodinu Labradoru u partijski ekskluzivnom radnom odnosu. Eto, bankari su očito prepoznali neki potencijal, neku bolju budućnost koja dolazi… Jer partijski omladinci koji su stručnost i znanje pretpostavili podobnosti već su proÅ¡lost, samo im to joÅ¡ nitko nije priopćio. Jedino nemilosrdnost njihovih postupaka pokazuje strah od promjena koje su neupitne i nezaustavljive. Moja je noćna mora već proÅ¡la, a oni nesretnici teÅ¡ko spavaju, jer u snove im, ovih dana, na ružan način dolazi Munchen jedan od najljepÅ¡ih europskih gradova, s mračnim tajnama aktualnog suÄ‘enja.

Kuća mi je puna turista četiri mjeseca. Zadovoljna sam. Sezona u Dalmaciji nažalost kratko traje i samo na tomu zavidim Radmanu i njegovom partijskom, bohinjskom hotelu koji je pun cijele godine. Mora da je zadovoljan i gospodin Leko, koji mu ga je prodao.

Moji prvi gosti su hrvatska mladež koja je krajem 80-ih otiÅ¡la s roditeljima u Njemačku. Eto, odlazilo se i prije Milanovića i njegovih kukurikavaca. DoduÅ¡e ne u tisućama kao danas dok vlada najbolja vlada na svijetu, ali ipak…

Moje su gošće oduševljene kućom, kažu ljepša je nego na fotografijama, a ja sam oduševljena njima, jer su baš one prve izabrale moj  makarski dom. Dva sam se mjeseca oglašavala uzaludno, a nema goreg osjećaja od toga da ste na tržištu, a nitko vas neće. I eto, nakon njih, krenulo je.

Kad sam imala šest godina, mama me ostavila pred vratima da dočekam naše prve goste iz Beograda, a danas na pragu svoje šezdesete ponovno čekam goste. Prava sam, fetiva iznajmljivačica, imam čak i tremu. Kasne, gužva je na Dalmatini. Prvi put bojala sam se mame, ovaj put sebe. Jesam li odradila posao, unatoč svim mukama koje sam prošla ovih nekoliko mjeseci, prema svim turističkim standardima.

Moje mi gošće otklanjaju svaku sumnju, žele doći i sljedeće godine. I sama sam iznenaÄ‘ena. Tko bi rekao da imam vilu. NaÅ¡u skromnu obiteljsku vikendicu uspjela sam pretvoriti u pravu krasoticu, nazvala sam je “AnÄ‘ela”, po mojoj prvoj unuci.

Gospodin Labrador je možda zamislio da me ubije kao Å¡to to danas potiho, sustavno i sa zastraÅ¡ujućom dozom hladnoće i bešćutnosti radi mojim prijateljima i kolegama s Prisavlja. Zato ću se ja, čini mi se, morati potruditi da “ubijem” njega. Samo za opće dobro ili kako bi to Partija rekla – sloboda narodu!

 

Hloverka Novak Srzić bpz.ba