LJUBIĆ: Bosna i Hercegovina može opstati samo na konceptu konstitutivnosti naroda

0
181

PREDSJEDNIK GLAVNOG VIJEĆA HRVATSKOG NARODNOG SABORA BIH

Krajem studenoga, još uvijek ratne, 1995. bio sam ministar zdravstva Republike i Federacije BiH. Svi mi hrvatski predstavnici u Vladi tada smo stanovali u hotelu Holiday Inn jer je jedino tu bilo povremeno struje i vode iz slavine, a u zapadnom krilu hotela i u podrumu bila je zajamčena kakva-takva sigurnost. Kada se Krešo Zubak, predsjednik Federacije i jedan od hrvatskih pregovarača, vratio iz Daytona i prepričao nam kakav je sporazum parafiran u Daytonu (koji je on upravo zbog nedovoljnog uvažavanja hrvatskih interesa tada odbio potpisati), ja sam rekao: – Krešo, ako takva država ikada profunkcionira, ja ću spaliti sve svoje diplome od osnovne škole do doktorata znanosti jer bi to značilo da ništa u životu nisam naučio.

Piše: Božo Ljubić, za Večernji list

Otpočetka mi je bilo jasno da ispravna načela iz preambule Ustava nisu dosljedno operacionalizirana kroz ostatak Ustava samom činjenicom da je država koju utemeljuju tri konstitutivna naroda podijeljena u dva entiteta, jedan s izraženom srpskom, a drugi s bošnjačkom većinom. Odnosno, ova kontradikcija, ustavni stručnjaci bi rekli ustavna antinomija, do danas se pokazuje kao ključni problem funkcioniranja Bosne i Hercegovine, posebice kada su u pitanju izbori za Predsjedništvo i domove naroda.

Ta nepravda i kontradikcija dijelom je pomirena kroz izborna pravila koja su jamčila svakom od triju konstitutivnih naroda izbor legitimnih političkih predstavnika. To je kako-tako funkcioniralo – i s hrvatske strane bilo podnošljivo – do nasilnih intervencija u izborna pravila i Ustav od međunarodnih predstavnika u BiH koji su se događali počevši od 2001. pa, evo, sve do današnjih danas, uključujući pola tuceta odluka Europskog suda za ljudska prava (ESLJP). Spomenute odluke i politike određenih predstavnika međunarodne zajednice nastojalo se legitimirati pričom o jačanju i boljem funkcioniranju države te većem stupnju integracije društva. Karakteristično za sve ove odluke i politike je da su išle prema sve većoj unitarizaciji i centralizaciji, suprotno karakteru i ustavnoj biti Bosne i Hercegovine. Rezultat su društvene i političke podjele, zastoj na svim reformama, uključujući i one na putu euroatlantskih integracija.

Odluke Europskog suda za ljudska prava izazov za stabilnost BiH

Posljednja odluka ESLJP-a u biti ne donosi nikakvu pravnu ni političku novinu, nego predstavlja recikliranje prijašnjih odluka istoga suda. Uz to što je štetna jer produbljuje podjele u bh. društvu, ona je i neprovediva bez potpune demontaže Daytonskog mirovnog sporazuma. Glavni učinak ove odluke je u činjenici da će za još jednu oktavu pojačati podjele u bosanskohercegovačkom društvu. Naime, jedni danima najavljuju da već “od ponedjeljka” nastupa unitarna građanska država te da će BiH od sada biti istinska “demokratija”, a ne kao do sada “etnokratija”. “Tko to tamo peva” protiv “etnokratije”? U prvom redu oni koji zahvaljujući manipulaciji “etnokratijom” gotovo 16 godina uživaju lukrativne državne povlastice. Sada, kada naziru da se manipulaciji bliži kraj, pokušavaju tronacionalnu “etnokratiju” zamijeniti unitarnom i većinskom. Pa savjetnikov šef je etnobiznismen par excellence jer, evo, gotovo 16 godina samo na temelju etničkog podrijetla svoga oca i njegove pripadnosti hrvatskom konstitutivnom narodu uživa lukrativne privilegije člana Predsjedništva BiH (isto kao i njegov savjetnik koji je navodno diskriminiran).

S druge strane, čujemo iz entiteta Republika Srpska da ova odluka Suda iz Strasbourga potkopava opstojnost BiH i prijeti njezinim raspadom. U susjedstvu zabrinutost zbog mogućih sigurnosnih rizika za BiH i regiju.

Nije mi namjera, niti sam ovlašten, govoriti uime “treće strane”, ali ne mogu da ne postavim pitanje, kako tužiteljima tako i presuditeljima ESLJP-a, zašto i čemu? Zašto se poigravaju budućnošću ove zemlje i sudbinama ovih ljudi? Tim više što je u ovoj odluci, od sedam sudaca, sudjelovalo čak troje koji dolaze iz zemalja koje nisu potpisale ili ratificirale Konvenciju 12 na osnovi koje sude Bosni i Hercegovini. Imam dojam da se jedna skupina pravnika, možda neiživljenih i nerealiziranih političara, pokušala igrati političara, pokušavajući modelirati politički sustav zemlje koju ne poznaje, nezainteresirana za posljedice koje njezina odluka može imati za živote ljudi i budućnost države.

Samo legitimni politički predstavnici naroda mogu mijenjati Ustav i Izborni zakon u BiH

Kada bi pravnici, pa makar oni zastupali i Europski sud za ljudska prava, bili u stanju razriješiti konflikte i usuglasiti suprotstavljene interese državotvornih subjekata jedne države, kada bi bili u stanju donositi ustave, politika ne bi bila ni potrebna, a ratova za neovisnost i ostvarenje nacionalnih ili etničkih prava ne bi ni bilo. Nešković u svom djelu “Nedovršena država” ispravno naglašava: “Ustav svake države je izraz prethodnog političkog dogovora državotvornih subjekata i zbog toga mi ustav poimamo kao najviši političko-pravni akt, a ne pravno-politički, jer politika prethodi pravu kada je riječ o procesima stvaranja i uređivanja država”. Neki pravnici Europskog suda i oni koji očekuju da će im Sud donijeti željenu “građansku državu”, zanemaruju da su političkom dogovoru zaraćenih strana prethodile 4 godine rata vojska triju etničkih nacija u kojem je poginulo više od 100 tisuća ljudi, a više od 2 milijuna njih pomaknuto je sa svojih ognjišta. Rezultat je Daytonski mirovni sporazum čiji je Aneks 4 upravo Ustav BiH temeljen na konstitutivnim narodima kao državotvornim subjektima.

Ova i ostale odluke ESLJP-a možda bi bile provedive kada bi u BiH bila jedna nacija, međutim, tada vjerojatno ne bi bilo ni tužbi ni presuda jer bi izbori bili na tzv. unitarno-građanskom načelu “jedan čovjek – jedan glas”.

Međutim, u BiH nije tako. Tri autohtone etničke zajednice su se tijekom burne povijesti BiH etablirale kao tri etničke nacije. Samo kroz politički dogovor, a ne bilo kakav pravni diktat, tri etničke nacije mogu izgraditi stabilnu i funkcionalnu državu. To je spozna​no još 1943. godine. Bosna je i Hercegovina, naime, na tim načelima uspostavljena Rezolucijom ZAVNOBiH-a 25. studenoga 1943. godine (danas se taj datum proslavlja kao rođendan, odnosno Dan državnosti Bosne i Hercegovine). Konstitutivnost njezinih temeljnih naroda, uspostavljena na zasjedanju ZAVNOBiH-a, potvrđena je i u DMS-u u preambuli aneksa IV – Ustava BiH, gdje jasno stoji:

“Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav BiH”

Stoga tvrdim da su nositelji suvereniteta u Bosni i Hercegovini tri etničke nacije, tri konstitutivna naroda. Nisu to ni građani, ni entiteti jer je Ustavni sud potvrdio u dvije odluke 2000. (po apelaciji Alije Izetbegovića) i 2016. (po apelaciji Bože Ljubića) da su tri etničke nacije suverene i konstitutivne i na razini države i na razini obaju entiteta. Kada bi entiteti bili državotvorni konstituenti Bosne i Hercegovine, bilo bi sasvim legitimno da se oni mogu ili dogovorno ili jednostrano razjediniti. Kako su konstitutivni narodi suvereni, kako na razini države tako i entiteta, onda ni disolucija nije moguća bez dogovora sva tri naroda. Ergo, konstitutivnost naroda čuva Bosnu i Hercegovinu od raspada.

Istina, tijekom povijest je bilo pokušaja da se u BiH, kao i na razini bivše Jugoslavije, stvori jedna nova zajednička nacija. U obje Jugoslavije to se pokušavalo punih 60 godina, a propalo je u nekoliko mjeseci. U prvoj Jugoslaviji to se pokušavalo na unitarističkom konceptu većinske nacije (kako se danas pokušava u BiH), a u drugoj, uz to, još i na konceptu bratstva i jedinstva i komunističkog internacionalizma. Primjer krvavog raspada Jugoslavije trebao bi biti pouka i za Bosnu i Hercegovinu kojoj se za vrijeme bivše države tepalo kao “Jugoslaviji u malom”, o čemu, među ostalim, svjedoči i zastava bivše SR BiH.

Ono što ovim tekstom želim postići je osvijestiti da upravo “konstitutivnost naroda” – koju podnositelji ne znam koje po redu tužbe Sudu za ljudska prava žele eliminirati iz ustavnog sustava Bosne i Hercegovine, od “Sejdić – Finci” do ove posljednje – zapravo čuva Bosnu i Hercegovinu od disolucije. Shodno tome, svako relativiziranje ili negiranje konstitutivnosti triju naroda, temeljnog načela Ustava BiH, pojačava podjele i ugrožava stabilnost i održivost Bosne i Hercegovine.

Bosna i Hercegovina, kao “podijeljeno društvo i nestabilna država”, može biti stabilna i funkcionalna jedino kao višenacionalna federacija uređena na načelima i modelima konsocijacijske/konsenzualne demokracije, po uzoru na Belgiju, Švicarsku, Kanadu, itd.

Dogmatsko i ideološko inzistiranje da se u jednom postkonfliktnom, duboko podijeljenom društvu promptno instalira model većinske građanske demokracije po načelu “jedan čovjek – jedan glas” proizvodi suprotan učinak. Primjer Cipra nas uči da u duboko podijeljenim višeetničkim društvima alternativa konsocijacijskoj demokraciji nije unitarna država, već raspad i podjela. Naime, metodom preglasavanja većinski Grci su 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća pokušali konsocijacijski model uređenja Cipra, temeljen na podjeli vlasti s manjinskim Turcima, pretvoriti u unitarni model s dominacijom većine. Rezultat je bio rat i podjela Cipra.

Zaključak

Svaka akcija koja ide za tim da se u BiH, na bilo koji način, relativizira i negira koncept konstitutivnosti naroda znači kršenje i napuštanje Daytonskog mirovnog sporazuma te stvaranje krize s nepredvidivim unutarnjim i regionalnim sigurnosnim izazovima.

Stoga, najjednostavniji i najmanje rizičan način izlaska iz postojeće političke krize i zastoja u BiH je tražiti rješenja na tragu temeljnih načela Daytona. To podrazumijeva izmjene ustava i Izbornog zakona koje će biti dosljednije usklađene s “natkrovljujućim načelom” Daytona, načelom konstitutivnosti triju naroda te omogućiti legitimno političko predstavljanje svugdje gdje je to Ustavom predviđeno.

Neporeciva je politička, ustavno-pravna, logička i semantička istina da je konstitutivnost Bošnjaka, Hrvata i Srba temeljno ili natkrovljujuće načelo ne samo Ustava BiH nego i cjelokupnog DMS-a, što je potvrdio i Ustavni sud BiH u svojim dvjema odlukama. I bez te presude, svakom iole upućenom i dobronamjernom tumaču Ustava BiH i DMS-a jasno je, bez imalo sumnje, da je upravo konstitutivnost triju naroda načelo koje je najmanji zajednički imenitelj svih ostalih načela i normi Ustava BiH i DMS-a. Jedino načelom konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti triju naroda može se objasniti zašto BiH ima tri jednakopravna člana Predsjedništva koji se rotiraju na dužnosti predsjedatelja, zašto Dom (konstitutivnih) naroda PS BiH ima tri, brojem i ovlastima, jednaka kluba, zašto postoji B-H-S paritet u Vijeću ministara i Ustavnom sudu BiH itd.

DMS i Ustav BiH su, dakle, odredili i uspostavili tijela vlasti koja služe operacionalizaciji i institucionalizaciji načela konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda. S obzirom na to da je BiH po svome ustavnom određenju parlamentarna demokracija, legalitet i legitimitet vlasti stječu se u izbornom procesu koji je reguliran i normiran Izbornim zakonom. Osnovna svrha Izbornog zakona je osigurati legitimitet i legalitet izabranih političkih predstavnika. Stoga je, iz postojeće ustavno-pravne perspektive, nužno da legitimno predstavljanje triju naroda bude temeljno načelo Izbornog zakona BiH. Na legitimnim predstavnicima konstitutivnih naroda i građana je da pristupe tom dogovoru na koji su se i obvezali potpisujući koalicijski sporazum.

Ako se ipak nekad u budućnosti steknu uvjeti, politička volja i podrška izvana da se Bosna i Hercegovina konstituira na drugačiji način, odnosno da se napusti postojeća dvoentitetska struktura, to opet može biti samo slijedeći temeljna načela definirana u Ustavu iz Daytona, a to je da je BiH država triju svojih konstitutivnih, odnosno ustavotvornih, državotvornih i suverenih naroda. Stoga je, u skladu s temeljnim načelom DMS-a i Ustava BiH, moguće i legitimno da se BiH sastoji od dva, tri ili pet entiteta, kao što je moguće i legitimno da se ukinu postojeći entiteti ako se legitimni predstavnici triju konstitutivnih naroda dogovore o prihvatljivosti takve forme institucionalizacije konstitutivnih prava.

Osobno smatram da bi bilo mnogo bolje i da bismo odavno ostvarili viši stupanj političke integracije i političke stabilnosti da je temeljno načelo iz preambule Ustava iz Daytona dosljedno operacionalizirano kroz ostatak Ustava te da je BiH utemeljena kao simetrična višenacionalna federacija sastavljena od triju federalnih jedinica, ili tri entiteta. Mnoge presude relevantnih sudova, uključujući i presudu u predmetu “Ljubić”, kao i svih šest presuda Europskog suda za ljudska prava – u tom bi slučaju bile nepotrebne.

Naša je politička realnost da trenutačno nema uvjeta ni vjerodostojnih partnera da se ozbiljno i odgovorno razgovara o konceptu triju federalnih jedinica, kao što nema uvjeta ni vjerodostojnih partnera za “građansku” prekompoziciju Ustava u skladu sa zahtjevima tužitelja koji se obraćaju Europskom sudu za ljudska prava. Iskoristimo, stoga, potencijale i načela ugrađena u Daytonski mirovni sporazum te pristupimo reformama koje su moguće i realne./HMS/