Marko Tokić: Razodijevanje

0
95

I ovih dana jednoga čovjeka razodijevaju na sve moguće načine, a on u kolicima trpi uvrede i šibe, trpi vlastitu golotinju i želju moćnih da od njega naprave sablazan.

Za tomislavcity piše: Marko Tokić

U ovom tjednu velike drame čovječanstva, u kojoj čovjek odlučuje uzeti križ, proći kroz patnju i vrata smrti, pun pouzdanja u Oca koji je na nebesima i koji mu jamči da jedino tako čovjek uistinu može ostvariti vlastito postojanje ispunjeno smislom vlastitog poslanja: pokazati Put (Istinu i Život), umrijeti za zemlju i roditi se za Nebo (i vječnost).

Uskrsnuo je.

Isus je naš Bog i sablazan u očima drugih vjera. Kako čovjek može biti istovjetan s Ocem?

U čemu je problem? U Kristu ili čovjeku? U našoj projekciji Boga. Onoga koji je silan, moćan, vlada i upravlja. Naša je projekcija Boga ona koju su ostvarili toliki mnogi diktatori svijeta. Oni su ostvarivali tu sliku: bili su nedodirljivi, najbolji od najboljih sinova naroda i narodnosti, vozikali su se svijetom i mahali, uživali u poklicima masa (hosana čulo se na svakom koraku, a ne samo u Jeruzalemu), i štitili svoje mjesto i ulogu: medijima, policijama (tajnom i javnom), vojskama, štitili je robijama i krvlju svakoga onoga za kojega se samo moglo pretpostaviti da bi mogao postaviti pitanje Njegove nedodirljivosti. Reći ćete da to ipak nije Bog jer mi mislimo da za razliku od ovih zemaljskih onaj nebeski bi ipak trebao upravljati pravedno. Istina, tako govorimo o Gospodinu, ali zar sve ostalo i moć i kazna (ona pogotovo) ne ostaje ono što mu pripisujemo. A kako Bog kažnjava?

Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen!?

Nije li i razbojniku na križu, koji se do dubine vlastitoga srca istinski pokajao za sva zla koja je činio i priznao Ga nevina i bez krivice za svoga Boga, raj obećao?

I nije li čovjek onaj koji odlučuje sam o sebi i bira život s Bogom ili bez Njega onaj koji sebi presuđuje?

Ako se sad vratimo na našu sliku o Bogu i onu koju nam je ponudio Isus što ćemo uočiti: nije se rodio u kraljevskim dvorima nego u štalici, nije okupljao vojske i ratnike (djeni mač u korice, Petre, tko se mača laća od mača i pogiba), nego je okupio one koji su htjeli slušati i živjeti Njegovu riječ. Nije zaustavio one koji su ga poveli put Kalvarije, a mogao je jer sve je Njegove želje ostvarivao Otac nebeski, jer je Njegova riječ djelo i kao što je moru zapovjedio da utihne mnogo Mu je lakše bilo zaustaviti ljude u njihovim podlostima i zlim naumima. Pisano je. Sudbina Boga među ljudima objavljena je u Starom Zavjetu – no mnogi, očito je, nisu razumjeli Pisma. Imali su krivu predodžbu Boga. Boga straha, snage, moći, kazne. Boga po mjeri čovjeka. A Bog beskrajna ljubav, kako da nas nauči pravoj, istinskoj biti nego da nam vlastitom žrtvom potvrdi da unatoč svim našim grijesima imamo Oca koji nas ljubi, Sina koji nam je pokazao Put i Duha Svetoga koji sve uzdržava i po kojem se ostvaruje beskrajna ljubav Njegova. I svi naši grijesi ne mogu nadići njegovo milosrđe stoga i unatoč svemu još uvijek jesmo, premda se udaljujemo od Boga i toliko daleko da uistinu postoji mogućnost čak i našeg vlastitog samouništenja.

Ovaj tjedan uistinu nam je dan da promislimo o sebi, o vlastitom smislu i vlastitim uzorima, da zaboravimo na trenutak svijet koji nas okružuje i da uronimo u vlastitu bit i potražimo sve ono zbog čega nismo u stanju uzeti kamen. Pred punom istinom o sebi čovjek se zastidi, spozna vlastitu golotinju baš kao Adam i Eva kada su iz bezazlenosti zemaljskoga raja ušli u svijet spoznaje i dokučili neprimjerenost vlastite nagosti. I odlučili se zaodjenuti, pa makar i nedostatno, listom smokvinim.

Od tada čovjek stideći se vlastite golotinje odijeva se i štiti od vanjskih pogleda, premda duboko u sebi zna da se pred Bogom i Istinom ne može sakriti. Strah od razotkrivanja i razodijevanja ukorijenjen je u čovjeku i zar je čudno da su i Krista razodjenuli i bacali kocku za Njegovu odjeću i na taj način izlažući ga sramoti. No, onaj koji je bez grijeha ne može biti sablazan.

I ovih dana jednoga čovjeka razodijevaju na sve moguće načine, a on u kolicima trpi uvrede i šibe, trpi vlastitu golotinju i želju moćnih da od njega naprave sablazan.

I što ga više razodijevaju i ponižavaju, on u svakom istinskom hrvatskom srcu koje nije zatrovano i zaodjenuto gorčinom iz dana u dan raste.

Izrasta u simbol.

Đuro Glogoški.