Vojni rok: ‘Kolindina vojska’ ili put do zrelosti?

0
80

Predsjednica Grabar-Kitarović izašla je u javnost s idejom o ponovom uvođenju obaveznog vojnog roka, u trajanju od tri mjeseca. Nije teško pogoditi tko će to podržati, a tko se zgražati nad idejom.

Tzv. “Organizacije civilnog društva”, naročito militantno krilo profesionalnih pacifista, svakako će odbaciti ideju. Doduše, kad bi se radilo o ponovonom uvođenju služenja u JNA vjerojatno većina njih i ne bi bila protiv, ali obzirom da se radi o mrskoj klerofašističkoj HV, ne trebaju čuditi naslovi poput onog u Indexu: “Želite li slati svoju djecu u Kolindinu vojsku”? Takav naslov zavređuje bar nekakvu reakciju kako Pantovčaka tako i ministarstva obrane, jer ta vojska, jasno, nije Kolindina, već hrvatska: tu se radi o nečem gorem od bezobrazluka. I, naravno, odmah su krenula lamentiranja kako će “naša djeca ginuti za NATO u Afganistanu”. U takve gluposti ne vjeruju niti oni koji ih pišu, jer u ratove, osim onih koji se vode na domaćem tlu, ionako odlaze samo profesionalni vojnici, dakle oni koji su svojevoljno tu profesiju odabrali. Uostalom, i zakoni Hrvatske su posve jasni što se toga tiče, i služenje vojnog roka od tri mjeseca, kako predlaže Kolinda Grabar-Kitarović, tu neće ništa promijeniti.

Ali bi moglo promijeniti dosta toga drugog. Svi mi koji smo slijedom okolnosti služili vojni rok u JNA – iako nam se tamo nimalo nije išlo – znamo i koje su mane i koje su prednosti obveznog služenja vojnog roka. I koliko god da smo jedva čekali da tu debilanu skinemo s vrata, čak i takva vojska nam je često u životu i te kako bila od koristi. Ne zato što smo naučili rastaviti i sastaviti Kalašnjikov – to se nauči za par sati kad ustreba. A pravila ratovanja ionako nitko ne nauči dok mu ne padne granata negdje iza stražnjice, a nakon toga obično brzo svi shvate sva pravila i bez predavanja. Ne, korist od vojnog roka nije toliko u tome što će pripremiti mlade ljude za služenje u ratu, bude li ga kad opet u Hrvatskoj – a svakako će ga kad – tad biti, znajući povijest ovog dijela svijeta, jer ratova je bilo oduvijek, i uvijek će ih i biti.

Najveća korist od služenja obaveznog vojnog roka je ta što će teenageri naučiti sami oprati svoje čarape, bez mame. I pospremiti vlastiti krevet. I općenito, preživjeti par mjeseci bez da se o njima brine mama. Od toga će svakako najveću korist imati njihove buduće supruge. A to je neprocjenjivo.

Druga velika stvar je što će naučiti da se svijet ne vrti oko njih. Svaka vojska prvo ošiša, a potom obuče u uniforme svoje novake. Škola i mediji nas danas uče da je “svatko poseban”, što je samo ljepši način da se kaže da nitko nije. U vojsci su svi jednaki, nose istu odjeću i imaju iste frizure, jedu istu hranu i imaju ista prava, i nikog se ne tiče koliko vam tata ima novca, imate li najnovije najkice i sportski auto dobiven kao poklon za maturu, ili dolazite iz siromašne obitelji s Kozari boka. Vojska ukida socijalne razlike i uči ljude da ne mogu baš sve kupiti novcem. I najvažnije od svega, uči ih ne samo kako da brinu sami o sebi, nego i o drugima. Vojska je tim. Individualno herojstvo je stvar za stripove i superhero filmove. Tipična odlika teenagera je da su sebični, usmjereni samo na sebe, rijetko kad sposobni funkcionirati kao dio tima. (“škvadra” iz kvarta se ne računa). Usto, vojni rok je nedvojbeno dobar za opće fizičko stanje i stjecanje kondicije.

Ali najveća korist koju će svatko tko je ikad odslužio vojni rok igdje je u tome da će morati naučiti poštivati hijerarhiju – bezuvjetno i bespogovorno. A to je dobro, jer će se većina kad tad morati suočiti s korporativnim okruženjem, s radnim mjestom u nekoj banci, osiguranju, pravničkom uredu, bolnici – gdje se točno zna hijerarhija, i gdje se za svako odbijanje zapovijedi i kršenje hijerarhijskih odnosa leti s posla i ostaje na ulici, bez egzistencije. Sve što vam se u vojsci može desiti zbog nepoštivanja hijerarhije je mnogo bolje od toga. A poznato je da mladi ljudi, prirodno i posve normalno, imaju velikih problema s poštivanjem hijerarhije i uklapanjem u establishment – ali kad tad će se većina morati uklopiti, kako bi imala što jesti. Od njih će se očekivati discipliniranost i pouzdanost u izvršenju obaveza, bez priče i pogovora – na radnom mjestu, ili kad postanu roditelji. To će očekivati njihova djeca, njihov šef na poslu, supruga.

Naime, danas mladi ljudi često izađu nepripremljeni iz romantizirane verzije stvarnosti koju im prodaju škola, društvo, i mediji – i prisiljeni su, kad krenu u samostalan život, suočiti se sa stvarnim svijetom, s objektivnom stvarnošću, u kojoj vlada stroga hijerarhija, i u kojoj se “soliranje” često strogo kažnjava. Ljudsko društvo je hijerarhijska struktura otkad postoji, i to će uvijek i biti. I ne samo ljudsko, već su zajednice svih sisavaca strogo hijerarhijske strukture, u kojima se točno zna status svakog člana krda, čopora, ili obitelji. Osim naravno onih vrsta koje žive same. Čovjek je “zoon politikon”, društveno biće, i služenje vojnog roka je jedan od bezbolnijih načina sazrijevanja iz derišta o kom brinu mama, “društvo”, država i zajednica, u zrelog i odraslog čovjeka koji je u stanju preuzeti odgovornost za sebe i druge. Zanimljivo je primijetiti da čak i u raznim udrugama tzv. “civilnog društva” koje se bore za “ukidanje hijerarhije” uvijek postoji striktna hijerarhija, i zna se tko je predsjednik udruge, tko su lideri, tko odlučuje o akcijama, a tko je tu da šuti i radi što mu se kaže. Ne postoji niti jedna organizirana društvena grupa u kojoj ne postoji ovakva ili onakva hijerarhija, bila to država, korporacija, obitelj, pa čak i u uličnoj “škvadri” se zna tko je alfa jedinka, a tko su sljedbenici.

Od europskih država, dvadestak njih i danas ima obavezno služenje vojnog roka, uključujući neutralne Austriju i Švicarsku. U Austriji je pred dvije godine održan referendum o ukidanju vojnog roka, i oko 60% građana se izjasnilo protiv. Vojni rok je koristan ne prvenstveno zbog potreba obrane – jer na današnjoj visokotehnološkoj bojišnici je, realno, ročnik s tri ili šest mjeseci obuke koristan koliko i priučeni građevinski tehničar u operacijskoj sali na odjelu kardiologije – već upravo zato da bi se mladi ljudi lakše uklopili u svijet odraslih, i naučili neke stvari, koje je do tad za njih radila mama, raditi sami. No, neki se izgleda strahovito boje uvođenja obaveznog vojnog roka od svega tri mjeseca. Možda zato jer se boje da bi ti ljudi danas-sutra mogli sudjelovati u obrani Hrvatske bude li potrebno? Za to se ne trebaju bojati, takvih će biti sasvim dovoljno i ako vojnog roka ne bude, bude li rata. (M.Holjevac)