Prof: dr. Marko Tokić “Samo pravo”

0
565

Kasno je komentirati Zakon o radu. Već je donesen. Njegove stavke? Ima pozvanijih. Pa, ipak…

Ima li u ovom novom stavka da je poslodavac dužan plaćati posloprimcu plaću do petog u mjesecu, ima li da je dužan plaćati doprinose na plaću? Ima li da je dužan plaćati plaće? Ima li… Sve je to bilo u onom prošlom. I tko se toga pridržavao? Tko je poduzimao išta da bi zaštitio prava radnika. Tko ih je kršio? Prva država, pa onda redom…

Za  bpz.ba piše: Marko Tokić

A novi zakon? Svi znaju da su ga morali donijeti. Uvjet da zajmodavac da(dne) novu lovu. A bez nje?

I tako su naši ponosni dizači ruku uzeli predah (čitaj novi dug), ozarenih lica kako sudjeluju u agendi (Bože mi oprosti, ali zbilja ne znam što znači ta riječ, niti želim znati, možda tek ako naletim na objašnjenja Frane Vukoje zapnem za nju, jer Frano i kad piše ozbiljno, zna provući smiješno). Al zato informacije iz centara moći sustižu jedna drugu… Prvo pročitam prvu, al znam da treba postupiti po onoj: Vino pije Kraljeviću Marko, albe trinken, albe Šarcu geben…

Naime, prva je vijest radosna iz EU (a gdje je to?) javljaju da je donošenjem zakona o radu BiH napravila ključan korak prema EU integracijama. Ali…

Nisu se slova niti ohladila, a već stiže nova poruka (iz istog mjesta): Morate ispuniti i preostale uvjete da biste mogli računati na milijune (sažimam; ostatak je nebitan).

Sve me ovo podsjeća na one ljubazne razgovore s njihovim diplomatima kada bi oni kao zanimali se za stanje kod nas i moje cijenjeno političko mišljenje. U uvodu bi uvijek pohvalili moju malenkost (gotovo da mi je bilo neugodno), pa bi prozborili još koju lijepu i krasnu o našim političkim težnjama da bi taj krasni uvod zaključili s bad (ili ti onim čuvenim engleskim, ali), nakon kojega je slijedilo (da te Bog sačuva, ni pas s maslom pojest ne bi mogao). Pa tako, uvijek kad čitam šta partija (pardon EU birokracija) govori očekujem ono, ali… Davno su naši narodi govorili: prvi se mačići u vodu bacaju, a sad još kad pročitaju ovi iz društva za zaštitu životinja, zaključit će da sam i ja i svi od reda nepopravljivi Balkanci, i ne će nam dati para. Osim, onoliko koliko je njima potrebno da se u BiH komotno osjećaju (albe trinken, albe, vraga albe, bit će zadovoljan Šarac da mu makar koja trunka zobi za zube se zaplete), a narodu (ili narodima)? Kao i dosad.

Tako stvari stoje, ne zato što bi mi htjeli, nego jer jesu tamo gdje jesu, pa se protiv agende mogu žiliti ovi naši političari (ili u njoj radosno sudjelovati), a i mi komentatori trebali bi znati da kad kiša pada možeš gunđati, možeš se radovati, možeš i prosvjedovati, ali najpametnije bi ipak bilo ponijeti kišobran.

Ako među ponosnim dizačima ruku (ili onima koji ih kao nisu digli) ima tkogod tko se razumije i umije umjesto da troši energiju na agendu (u smislu za i protiv nje) bolje bi bilo da počne praviti kišobran, ili makar da zna što u tom smislu može poslužiti (kabanica je još bolja). Bauk agende kruži BiH, još kad bi netko umjesto kiselih krastavaca ponudio ustavnopravno rješenje kao ugodno iznenađenje s jednakim pravima za sva tri naroda. Ali…

A sad malo o arbitraži i našim prijateljima Slovencima koji opet misle da su jači u EU (i još negdje) pa se ponašaju onako kako im se hoće. Kako naši susjedi (njihova birokracija) shvaća arbitražu? Vrlo jednostavno: što je vaše podijelimo (bolje bi bilo više nama nego vama), što je sporno nije sporno jer je naše i usput nam dajte prolaz na otvoreno more.

Da nije ovako, vjerojatno bi se moglo dogovoriti za dva sata. Što je sporno podijelimo, a prolaz na otvoreno more, jer smo skupa u EU i nije vam potreban. Ili Slovenci znaju ponešto što neki tamo još nam nisu rekli? No, malo su se zanijeli s Rusima, kao neki naši i još ih drži drugarska vjernost (ili je i tu netko ostao dužan šefu biblioteke).

A u Hrvatskoj, Oluja. Teršelić, Dejan Jović (savjetnik predsjednika: smrznutog ruskog lignjuna), Frljić… znani i neznani digli se na zadnje noge, neki i pojurili do glavnog grada svih Hrvata (toga kova) Beograda da obrane srpsku nejač i dadnu podršku budućim velikim umovima (studentima beogradske univerze) koji sanjaju povrat srpskih zemalja. Frlja (identitetski nedefiniran i intendantski profiliran) smišlja, moš mislit šta može smislit…

Ali zato mi tu imamo odgovor torcide i armade, da se znade… Nikad nisam volio skrivanje iza kolektivnih identiteta (osobito zbog uranjanja u kolektivnu narcisoidnost), no ponekad i iz tih grupnih umova zna niknut poneki divan cvijet tako me armada ugodno iznenadila s onim na Rujevici: Rijeka je ponosni dio Oluje, ne damo nikom da je truje. Osim Obersnelu (nije Frlja glavni u gradu, on je tek dvorska luda).

No što ćemo tek kad Vulin organizira svugdje gdje stigne Dan sjećanja na stradale Srbe kojega obilježava, gle čuda, na isti dan kada Hrvati slave Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Žao mi je svakog ljudskog života. Ali, kad Vulin bira datum za Dan sjećanja ima on puno primjerenijih dana, možda da potraži u spomenaru onaj dan na Gazimestanu: Niko ne sme da vas bije (čitaj, a vi koga stignete, kad hoćete i gdje hoćete i koga hoćete) ili možda još primjerenije kada je Hrvatska i Hrvati u pitanju da u tom istom spomenaru potraži onu čuvenu Jovana Raškovića: Srbi su lud narod (i valjda stoga što god čine ne mogu odgovarati). Ni ludilo vas, Vuline, za ovaj prošli rat ne može opravdati.

No osim Oluje imamo mi i mimohod. Milanović se uzjogunio i u inat svih napravio feštu u Zagrebu. Da se zna. Oluja je naša. Ko Sinjanin uporan, alkarski momaka koji sniva konja i koplje u ruci. I bit će mimohod. I već u uvodu u proslavu – šok!

Nije baš sve kako bi Zoki htio, a pogotovo ne njegov ministar, punjeni Fred. Tek što su Zagrebom zabrujali tenkovi izišla i ona žgadija iz šatora da vidi našu vojsku, a ono…

Samo zbog onog pozdrava tenkista iz Savske više vrijedi mimohod nego svi govori ovoga svijeta. Dečki na tenkovima i dečki iz Savske ista duša (hrvatskog ratnika) – ima nade!!!

Unatoč svim podvalama i objedama, unatoč informacijskom ratu – ima Boga. Bit će i Hrvatske.

Kotromanovićeva izjava da mole Boga da sutra (to jest danas) i u Kninu prođe sve uredu malo me je zabrinula. Koliko god mi je drago, a vjerujem i njemu, da zbilja bude sve uredu, nešto me odmah podsjeti na Poljud (i svastiku). Ostojića (i polivače). Dečki, pamet u glavu. Sjetite se stare hrvatske istine: ako vam je netko previše desno prije ili kasnije pojavit će vam se slijeva. I zato Boga na pomoć: ni livo ni desno, nego pravo. Sve za Hrvatsku…