Provincijski kino

0
146

Vjerojatno je svatko od nas u trenucima smanjene uračunljivosti i izmijenjenog stanja svijesti u životu počinio poneku glupost. Ponekad su te gluposti male i lako se potisnu u zaborav, ali postoje i one koje nas godinama podsjećaju zašto je dobro biti trijezan.

Za bpz.ba  piše Prof  dr: Marko Tokić

Osobito to vrijedi za one koji u takvim trenucima daju se ponijeti idejama o vlastitom samodokazivanju na ovaj ili onaj način. Koliko li je mladih života u našim krajevima izgubljeno jer je trebalo voziti dvjesto na sat, okrenuti se pod ručnom i sličnim ludostima… A kad se to samodokazivanje usmjeri prema drugima koji su neprijatelji, jer oni, koji su kao, tvoji nisu u stanju ništa poduzeti protiv drugih i drugačijih, onda to poprima dimenzije iracionalnog samopotvrđivanja, jer je povezano s nanošenjem štete onima prema kojima je, u trenutku afekta, navodno opravdani bijes usmjeren (ta tko neopravdano želi ugroziti druge). Taj iracionalni trenutak otkriva manjak uračunljivosti, ali on nosi i posljedice koje se ne mogu riješiti sutrašnjim ispijanjem rasola i tjeranjem jutarnjeg mamurluka.

Tako se polupijano domoljublje skupine dječaka, koji su (kao Donu Quijote vjetrenjače) napali džamiju, u Omerovićima može tumačiti i na taj način. Nisu valjda mislili da Duvnjaci nisu dovoljno Hrvati za ono što su oni u takvom stanju svijesti bili spremni učiniti. Pri tom su zaboravili da napasti tuđi vjerski objekt (i na simboličkoj razini čitavu jednu vjeru pa i narod, konkretne ljude koji toj vjeri pripadaju) ne može se opravdati hrvatstvom. Hrvatstvo ne opravdava – hrvatstvo obvezuje!!! Tisuće godina živimo na ovim prostorima, tisuću i trista godina od kada sami o sebi svjedočimo javno se zovemo i jesmo Hrvati, baštinimo tradiciju kulture koja se povezuje uz to ime. U našim kulturnim i duhovnim nastojanjima ogroman je prinos kršćanskoga (Kristova učenja) o ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku: ne čini drugima što ne bi htio da drugi tebi učini.

No, vrijeme u kojem živimo prepuno je svakojakog pumpanja idejama, pa tako već dugo živimo u virtualnom svijetu prepunom nepomirljivih tonova, buke i bijesa, kako na svjetskoj tako i na razini ove razorene i nepravedno sklepane države. Tako se Svijet, osobito onaj virtualni, svakodnevno suočava s islamskom opasnošću koja se pretvara u najprodavaniju hranu naših medija. U medijima se ona preuveličava i svakodnevno osvježava, a još kad u realnoj svakodnevnici povremeno dobije odgovarajuću potvrdu islamskih fundamentalističkih zvjerstava, koja stvaraju dojam potpune istovjetnosti propagande i činjenica; nekritički mladi umovi olako upadaju u zamku potrebe da se istovjetno reagira.

Zaboravljaju da počinitelja zločina ne karakterizira pripadnost vjeri nego njegovo djelo: on je zločinac. Budući da je netko ubio Tomislava Salopeka kako bi odaslao određenu poruku pomisao da se na takav način mogu odašiljati poruke te inercijom prihvatiti i takav stav i na drugoj strani očiti je nedostatak kritičnosti (osobito u stanju manje uračunljivosti). A što je poručeno ubojstvom nevina čovjeka?  Zar je zaista on simbol neprijatelja islama?

Čovjek gladan kruha ne bojeći se rada, svjestan rizika (jer nije imao drugih rješenja) i koji je ipak pošao u tuđu zemlju nikome ne želeći zla (i ničim ga ne izazivajući) doživi tako strašnu sudbinu. Što on može biti nego simbol radnika za kruh i nevina čovjeka?! Može li se ubojstvom takva čovjeka poslati poruka opravdanosti vaše borbe? Ili je jedina poruka koju ste sposobni odaslati upravo ono što se ne da sakriti – lice zvijeri! I zar to ikome može biti uzorom? I zar posežući za sličnom logikom sami ne upadamo u zamku? Da, to su argumenti racionalnog promišljanja, ali mi se krećemo u iracionalnom, u izmijenjenom stanju svijesti.

Mamurno buđenje iz obijesti ovaj će put imati trajne posljedice na mlade živote. Dan poslije ništa više nije kao što je bilo. I ludost se kao tamni oblak nadvija nad iracionalnu perspektivu, a stvarnost se očituje kao racionalna posljedica ludosti za koju treba preuzeti odgovornost.

Tuđa svetinja, znak je u vremenu da onaj pored tebe ipak drži da se i njegov život mjeri nebeskom mjerom i mjerilima vječnosti da se ne može sve opravdati zemaljskom mjerom i mjerilima i da je junaštvo štititi sebe od drugih, a ljudskost štititi druge od sebe.

Mladost i smanjena uračunljivost te izmijenjeno stanje svijesti tek su olakotne činjenice u zabrinjavajućem sagledavanju mogućnosti da mladi momci mogu i pomisliti da se uništavanjem tuđe svetinje dokazuje vlastito domoljublje. O ovome se stoga mora govoriti, pisati i javno promišljati kako se ne bi šutnjom stvarao dojam da je to domoljubno prihvatljivo i za hrvatski nacionalizam karakteristično. Hrvatski nacionalni zahtjevi u Bosni Hercegovini za uspostavom stvarne (i ustavne) jednakosti posve su opravdani. I na njih ne bi smjela pasti sjena mladalačke nepromišljenosti. Ona se ne može izjednačiti sa svjesnom uporabom nasilja kojoj su Hrvati u Federaciji, povremeno, izloženi.

Naime, otkrivanje ili zaštita počinitelja određenih neželjenih djela potvrđuje karakter političkih subjekata koji ta djela potvrđuju kao ona koja su se dogodila uz političko odobravanje i starateljstvo ili kao neželjeni incident.  Ne kao opravdanje nego kao podsjećanje, tek je ubojstvo obitelji Anđelić brzo razotkriveno, a na mnogim drugim slučajevima leži veo sramne tajne. Ubojstva: Leutara, Kafadara,  Perice Bilića (i sva druga ubojstva u srednjoj Bosni koja su tome prethodila) pokrivena su i zamračena s nakanom da se ništa o njima ne dozna.

Ali zaklela se zemlja raju…

Nije nakana ovoga pisanja da osudi ili obrani, nego da se problematizira i ako je moguće nikada ne ponovi sve ono što čovjeka udaljuje od ljudskosti po kojoj jesmo na sliku Božju za vječnost stvoreni.

Ja sam potpuno uvjeren da ovi mladi ljudi (iz priče o džamiji) sada mogu vratiti vrijeme i onaj trenutak da nikad više takva im ludost ne bi pala na pamet, ali… Vrijeme se ne da vratiti i o toj dimenziji vremena uvijek treba razmišljati čak i kad se stanje svijesti izmijeni i uračunljivost smanji. Za prolivenim „mlikom“ kasno je plakati… Ali i kad se mlijeko prolije postoje razlike (i o tom govorim).

Vukovar! Svako hrvatsko srce uzdrhti na ovu riječ. Nakon ratne agresije izvrgnut nasilju hrvatskih institucija, koje u navodnom dokazivanju pred svijetom ne poštuju vlastite zakone. Naime, priče o ćiriličnim pločama svi povezuju s provedbom Zakona o pravima nacionalnih manjina, ali… Nitko da kaže da se njihovim postavljanjem kršio Zakon. Naime, članak 8. ovog zakona glasi: „Odredbe ovog Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskoga naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima.“

Koliko je nasilno stavljanje ćiriličnih ploča doprinijelo razvijanju razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga između srpske nacionalne manjine i hrvatskoga naroda u Vukovaru neka odgovore svi oni koji tvrde da su samo provodili Zakon? O poštivanju hrvatskoga naroda da ne govorim.

Ovih se dana ponovno u žarište vraća ova priča jer je Gradsko vijeće Vukovara mijenjalo odredbe vlastitoga Statuta (a nije trebalo samo da su državni vlastodršci poštovali Zakon), kako bi sanirali počinjene štete. Nisu se slova ni ohladila na izmjene i dopune a već se javljaju neki poznati glasovi: tako nam opet prijete,  da će nas prijaviti međunarodnim institucijama, kako tvrdi Pupovac i njegovi, ovaj put zbog „nezakonitih izmjena“ vukovarskog Statuta. Ne znam hoće li ih ujedno obavijestiti o nezakonitom nametanju ćiriličnih ploča koje nisu doprinosile (čemu su trebale doprinositi). Aman zaman javlja se i HNS (spasi nas Bože od takvih narodnjaka) koji tvrde da je neprihvatljivo da lokalna samouprava sama uređuje postavljanje dvojezičnih ploča. Naravno, slažem se. Uistinu bi tako trebalo biti kad bi državna vlast poštovala vlastiti Zakon.

I na koncu, možda ne manje zanimljivo kad je u pitanju ova problematika, za brzo i obvezno postavljanje dvojezičnih ploča u Hrvatskoj su uglavnom oni koji tvrde da je to jedan jezik. Stoga, ako se radi o istom jeziku čemu frka? Dakle, nema govora da se postavljanje ploča s dva pisma opravdava jezičnim razlozima (ta po njihovim tvrdnjama radi se o istom jeziku), no oni znaju da i mi znamo, a o tome se i radi, da se ovdje radi o nečemu posve drugome. Iako za mene se radi o dva potpuno različita jezika koji svaki zasebno ima svoje jezične norme (pravogovorne, pravopisne, gramatičke i leksičke) vrlo dobro znam da srpski jezik se može pisati i čitati na oba pisma (mislim da mu to i jezična norma propisuje, a lako je potvrditi pogledom na srpski tisak i reklame), pa se uvođenje ćiriličnih ploča ne može opravdavati pravom na dvojezičnost, nego samo nakanom da se obilježi prostor (a, nažalost, čini mi se i vrijeme). Zašto Srbi hoće to što hoće potpuno mi je jasno, zašto naši sudjeluju u toj raboti: ne znam (neki od njih i znaju).

Josipović i Čačić ušli u koaliciju: Uspješna Hrvatska. Mi koji nismo tako uspješni, trebali bi se diviti kao da ne znamo da je za uspjeh bilo potrebno biti: guzonjin sin. Zasad samo toliko.

Nije zgodno pisati o osobnim dramama, ali ne mogu zaobići dramatiku i poruku pokušaja samoubojstva Pere Gudelja. Uvijek kada se dogodi nešto takvo mi ljudi pokušavamo racionalno shvatiti taj iracionalni čin. I ma koliko se trudili, tvrdim da ne možemo naći odgovor jer se iracionalnost ne može racionalno obrazložiti. Ali ipak, u tom činu ima nešto što može biti opomena svima onima koji misle da se ljudska dimenzija završava na ovozemnim dobrima. Pero je kao nijedan Hrvat u BiH namakao i stekao da se gotovo potrošiti ne da (o čemu je i sam pjevao), ali tu se očito ne ostvaruje potpuno ljudsko zadovoljstvo i smisao života. Peri želimo brz oporavak harmonici i obitelji, ako je ikako moguće i povratak narušenog sklada, unutarnje ravnoteže i mira (kojeg je u jednom trenutku, očito, izgubio).

Umro je Arsen Dedić. Pjesnik. Skladatelj. Pjevač. Sa okusom mora sa okusom soli i zagrebačke magle. Kao sjećanje na njegovu imaginaciju i snagu riječi, evo, jedna njegova ironično-paradoksalna pjesma:

 

Provincijsko kino

U provincijskom kinu

vrijeme kao da stoji

tamo su još na cijeni

jučerašnji heroji

 

i nikad neće stići

do onih jadnih sala

Bergman, Antonioni,

filmovi novog vala

 

U provincijskom kinu

loše filmove daju;

tamo i danas pravda

pobjeđuje na kraju