RITAM POLITIKE

0
218
14.03.2015., Pozega - Predsjednica Republike i vrhovna zapovjednica Oruzanih snaga RH Kolinda Grabar Kitarovic prisustvovala je svecanoj prisezi 14. narastaja dragovoljnih rocnika. Kolinda Grabar Kitarovic. Photo: Davor Javorovic/PIXSELL

Jugoslavenstvo: stvarnost ili paranoja

Autor: Josip JovićSubota, 09. Svibanj 2015. u 15:04

Kao ponajveća prijetnja hrvatskoj državotvornoj ideji, činilo se to nekome izmišljenim ili ne, i dalje, četvrt stoljeća nakon raspada bivše države, opstoji jugoslavenstvo, barem kao mentalna kategorija .

Živjela je ta država u dvije svoje verzije, staroj i novoj, građanskoj i komunističkoj, sedamdeset i nešto godina. Propast je bila ugrađena u temelje njezina postojanja. Sklepana zajednica različitih naroda, različitih civilizacija, vjera i kultura, tek s nešto sličnim jezicima. I s različitim aspiracijama. Onaj najbrojniji narod shvatio je Jugoslaviju kao prostor proširenja vlastite države na račun drugih naroda, a ostali, prije svih Hrvati, kao okvir u kojemu će biti moguće uspostaviti i živjeti ravnopravnost, bratstvo i suradnju. U najvećoj mjeri ova je država počivala na ideologiji, na nametnutom autoritetu jednog čovjeka, na vojnoj i policijskoj sili i kao takva nije imala perspektivu. Čim je nestao vođa, čim se rasplinula ideologija, čim se raspala partija (sjećate se posljednjeg njezina kongresa 1989.) raspala se i država. Ono što je uslijedilo poslije, kao i sve ono što se događalo prije tijekom svih tih sedamdesetak godina bilo je tek mučenje i ubijanje s jasnim ishodom.

E sad, unatoč takvom iskustvu, pravo je čudo da svako malo u našem javnom prostoru, u njegovu središtu i na njegovim marginama primjećujemo žal za tim prošlim vremenima i želju da se vrati ono što je povijesno odbačeno kao neuspjeli eksperiment. Čak štoviše, kao ponajveća prijetnja hrvatskoj državotvornoj ideji, činilo se to nekome izmišljenim ili ne, i dalje, četvrt stoljeća nakon raspada bivše države, opstoji jugoslavenstvo, barem kao mentalna kategorija, koje nipošto ne bi trebalo podcjenjivati.

Vidjeli smo kako je nakon izjave nove predsjednice „mi smo Hrvatska, nismo regija“ gotovo panično doletio britanski ministar vanjskih poslova u Zagreb. Imperijalne sile imaju neka svoja sjećanja i planove, geopolitičke i gospodarske interese, a te sile obično znaju krojiti granice širom svijeta u čistim geometrijskim oblicima, ne vodeći računa o ljudima koje se trpa u takve granice, kao ni o njihovim željama i osjećajima. Iz Britanije su potekle ideje o „zapadnom Balkanu“, „jugoistočnoj Europi“ i „jugosferi“, ona je diktirala tempo haaškim tužiteljima da stalno ucjenjuju Hrvatsku na njezinu putu u Europsku uniju dok i ostale države „sfere“ ne budu spremne za priključenje. Ali nije Britanija jedina. Puno je međunarodnih inicijativa pokretano tijekom posljednjih dvadesetak godina s neugodnim vonjem crkotine, od Pakta o stabilnosti preko Vijeća regije do Brda-Brijuna. I dok nije riješeno hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini, Hrvatska je silom prilika, htjela ili ne htjela, vezana uz taj balkanski politički prostor.

Franjo Tuđman je s puno razloga inzistirao na ustavnoj zabrani stupanja u bilo kakve političke asocijacije koje bi mogle dovesti do obnove nekakve balkanske zajednice, iako to ne može biti trajnim jamstvom i zaprekom. Jer, ono što smo gledali nakon prvog predsjednika bilo je usmjereno upravo na to. Dva su njegova nasljednika i nekoliko vlada, što po nagovoru izvana što vlastitim
sentimentima, naglašavala hrvatsku pozicioniranost u regiji, shvaćenoj upravo kao prostor bivše države, pri čemu su posve zanemarene mediteranska i srednjoeuropska regija, zanemareno je čak i da je Hrvatska ipak postala članicom EU-a. Puno se govorilo i (u)činilo na zajedničkim projektima na planu energetike, infrastrukture, trgovine, kulture, obrazovanja, pa čak i obrane, pokrenute su zajedničke športske lige u skoro svim športovima, osim u nogometu, na čemu se upravo radi. Planirale su se različite zajedničke institucije i redoviti godišnji sastanci na vrhu. Hrvatska je ponudila svoju lidersku ulogu. Urede dvojice bivših predsjednika, kao i ministarstva, zaposjeli su u velikoj mjeri političari i službenici izrazito jugoslavenske i srbofilske orijentacije. Na nevjerojatan način oživljen je kult Josipa Broza, odustajanjem od pokroviteljstva nad blajburškom komemoracijom ili zaštitom Udbinih šefova sadašnja je vlast pokazala visok stupanj identifikacije s bivšim režimom. Skovan je pojam detuđmanizacije kao odmak od tobože kroatocentrične i nacionalističke politike devedesetih. ZAVNOH i „antifašistički pokret“ iz Drugog svjetskog rata, a ne Domovinski rat, istaknuti su kao pravi i glavni temelji suvremene Hrvatske.
Svoj golemi doprinos davali su i daju sredstva javnog priopćavanja i manipulacije. Nastupi beogradskih estradnih zvijezda u Zagrebu i hrvatskih u Beogradu praćeni su nevjerojatnom pompom. Iznova je oživljena čitava jedna mitologija oko tipova poput Johnnyja Štulića, Gorana Bregovića ili Rade Šerbedžije kao protagonista zajedništva. Česta su televizijska ili kino prikazanja filmova susjednih kinematografija, kao i zajednički show programi. Izbori i uopće događaji u Srbiji prate se s najvećom pozornošću, kao da se radi o izborima i događajima u našoj zemlji. Čak su i poplave uz Savu i Dunav iskorištene kako bi se podsjetilo na sudbinsku i neraskidivu povezanost ljudi koji su sada, razumije se neprirodno, razdvojeni granicama. U javnu komunikaciju službeno je uvedena nova terminologija poput „naših prostora“, „naše regije“, „regiona“ i slično.

O Domovinskom se ratu naveliko pisalo u svjetlu zločina ili dogovora. Glavni kolumnisti glavnih medija ili sugovornici u ulozi političkih analitičara o Hrvatskoj, u početku diskretno, a sada sve otvorenije pišu i govore kao o uzaludnom i neuspjelom projektu, kojega bi valjalo napustiti, a svi koji drukčije misle od njih oklevetani su kao fašisti. Na HTV-u, u HND-u ili EPH-u glavne pozicije drže ljudi čija je prava emotivna domovina šira od granica koje omeđuju domovinu u kojoj žive, rade i dobro zarađuju. U međuvremenu su pokrenute i dvije nove televizije (N1 i Balkans Al Jazeera) s balkanskim frekvencijama, čiji je cilj informacijsko i duhovno povezivanje zemalja i naroda ex-Jugoslavije. Zanimljivo, vijesti ove posljednje redovito prenosi i Sportska TV Hrvatskog olimpijskog odbora. Značajni se napori ulažu u negiranje postojanja hrvatskog jezika, a pojedini književnici, filmovi i sl., predstavljaju se ne kao hrvatski, srpski ili makedonski, već kao jugoslavenski, što se nije događalo ni u vrijemo postojanja Jugoslavije.

Čitav taj duhovni pokret, a bojim se i projekt, daleko nadilazi pojam normalizacije odnosa kakvu bismo trebali imati sa svim narodima i državama. Projekt bi još više uznapredovao da se hrvatsko jugoslavenstvo svako malo ne sudari s četničkom ideologijom istočne braće. Na žalost, ne može se reći kako agresivna propaganda nema stanovitog učinka na šire slojeve pučanstva, koji se suočeni sa životnim nedaćama lako vraćaju u neka prohujala, iako iluzorna vremena, kada se tobože živjelo bolje, miješajući državni okvir i s društvenim uređenjem, Jugoslaviju sa socijalizmom.