Sjena

0
154

Kad god se stvari očituju jasnoćom uvijek dođe netko i baci latice sumnje kao sjenu koja prikriva, zamagljuje, iskrivljava i ne da, da se ugleda – istina.

 piše: Marko Tokić

Kad netko ni nakon mjeseci nije u stanju razumjeti ono što mu uporno govorite vi ćete doći do zaključka da je čovjek gluh. Ako nije gluh ostaje još jedna jedina mogućnost da je čovjek glup. A ako postoji razumna pretpostavka da on to ipak nije, dakle da nije ni glup ni gluh ostaje samo mogućnost da je drzak, bezobziran, bahat i bezosjećajan. Što dakle možete pretpostaviti? Osim da se u svojoj bahatosti poigrava s vama, i vas samoga, i što mu je još bitnije, druge oko vas, uvjerava da ste vi, a ne on, glupi. Naime, ne znate obrazložiti vlastita stajališta, niste u stanju argumentirati niti artikulirati vlastiti govor u smisleni ostvaraj kojega se može razumijevati. Ova zamjena teza upravo je ono što se takvom bahatošću želi postići. Bahatost omogućava uvijek, i samo, osjećaj društvene moći. Iako je ništa ne može opravdati ona se uvijek objavljuje kao prijezir prema onima koji nisu dostojni njezine veličine. Što je umišljena veličina grandioznija i njezin se iskaz proporcionalno uvećava. Evo i nekoliko misli koje nisu samo moje misli (posudio sam ih od drugih). Sluh je jedno od pet osjetila, no slušanje je umijeće. Čuti podrazumijeva i razumjeti, a razumjeti drugoga može samo onaj koji ga želi saslušati. Kad glup uvjerava nekoga da je gluplji od njega, to ne može biti nešto što je zasnovana na racionalnim temeljima, to može biti samo buncanje, mucanje ili tek demagogija, ili kako to Mostarci lijepo kažu, šupljačenje. E takvih se šupljaka ovih dana može čuti u eteru da se ne da razabrati tko tu koga vodi žedna preko vode. Ali da je jedina nakana da se nekoga prevesla, unatoč svim maglama, i više je nego očito.

Bio sam u Zagrebu.

I nas još nekoliko. Prostim je okom bilo vidljivo da nas ima više. (Sad ćete reći da mi je misao nedovršena i da sam trebao napisati više nego koga ili čega:). I sad nas brojidu. Te bilo nas je ovoliko, te bilo nas je onoliko i kao da je to jedino važno. Bježi se od onoga što je u svemu tome bitno, a o čemu se zapravo radi?

Na čemu počiva naša prošlost? A time i sadašnjost i budućnost?

Je li utemeljenje hrvatske države Domovinski rat ili nešto posve drugo. Na temelju čega se gradi naša sadašnjost i naša budućnost? Koji je to čvrsti temelj državne izgradnje, opstanka države i očuvanja naroda?

I zašto je nekima toliko stalo da se naša sadašnjost i naša budućnost ne temelje na Domovinskom ratu?

Očito je da se radi o očuvanju društvene moći i o njezinu opravdanju.  Zapravo opravdanju uspostavljenih društvenih odnosa između gospodara (djece komunizma) i njihovih podanika (svih nas ostalih). I tu je tajna.

Nije njima do fašizma i antifašizma niti im je do zavnoha i avnoja radi njih samih, ni do tita i partije, ni do ustava iz sedamdeset četvrte, nego do očuvanja povlaštenih pozicija, ostvarenih privilegija i privatiziranih resursa koji su prihvatizacijom od svačijeg (i ničijeg) postali njihovo leno (da ne kažem plemenito). Oni Hrvatsku doživljavaju kao imovinu koju im netko, gle drskosti, pokušava oduzeti. I tu je kvaka, ako je uopće ima. Ne damo imovinu. Problem je samo u tome što je ona nekome i Domovina.

I što neki Hrvatsku doživljavaju i u dubinu i u visinu i u širinu kao riječ koju naučih od majke i ono u riječi mnogo dublje od riječi (kao što to pjesnik veli). I što, ti takvi, fantazisti i zanesenjaci u čežnji za slobodom ugrožavaju njihova stečena imovinska prava. Ugrožavaju njihovu imovinu. Uključuju je u Europu. Zazivaju tržište i jednaka prava, slobodu i demokraciju. Uspostavljaju neke nove kriterije. Postavljaju pitanja.

A oni ne vole pitanje. Oni vole biti u pravu.

Uvijek u pravu.

Oni su baštinici istine nad istinama i svaka druga istina ne može se uklopiti, jer ugrožava, jer osporava – nju, jednu i jedinu. Kako mama kaže, ja ne priznajem nijedan sud nego sud svoje partije, postoje legitimne razlike u ideološkoj nadgradnji i nedopustive razlike koje štete i ugrožavaju nepovredivost naše istine. Istine koja je uvijek u službi naših interesa i našeg prava na domovinu kao imovinu. Njima nije važan narod i njegov osjećaj slobode, kulturni i duhovni razvoj, njima je jedino važno da je Hrvatska njihova imovina. Ako osporavate prednost koju su ostvarili, dominaciju koju su iskoristili, prihvatizaciju koju su izvršili, vi ste sjeme mijene koju oni ne žele. Bili vi branitelji ili sindikati, oporba (naprednjaci ili nazadnjaci), to nije važno. Jedino što je važno jest da se očuva odnos između onih koji vladaju (čitaj onih koji imaju) i onih koji nemaju (čitaj onih kojima se vlada) i sve što uopće vodi tome da se taj odnos dovede u pitanje nije poželjno.

Čuvanje stanja (sve je što ih zanima), oni se boje vjetra promjena. Nad domovinom dvostruka je sjena baca je Pešta, baca je Beč… Beograd šuti (i Moskva i London) i sjena se diže sve više i više, baca je klatež sa kesom u ruci, negdje daleko i Mleci i Turci, no sluge vječne moći i novca igraju skrivača i skrivaju bit istodobno glume i žrtvu i lovca da se skrije trag njima tako drag.

Slijedite misao koju sam napisao. I tada ćete opet znati kada i gdje i s kime treba stati.

I što je vaš izbor.

Želite li Hrvatsku slobodnih ljudi, legitimnih razlika, demokratskog ustrojstva, zapadne orijentacije, kršćanskog i humanističkog utemeljenja nastalu voljom hrvatskih ljudi opredijeljenih za demokraciju i obranjenu u Domovinskom ratu ili ste za Hrvatsku jednoumlja i partijskih privilegija (očuvanja stečenih pozicija), u kojoj će jedni uvijek određivati što se smije, a što ne smije, što je prihvatljivo, a što neprihvatljivo, u kojoj će poluge moći uvijek određivati okvir poželjnog ponašanja i očuvanja uspostavljene razlike.

O Hrvatskoj pišeš, i problemima kao da su to naši problemi, a mi, a Bosna i Hercegovina?!! Tamo je korijen mnogih zala i ako se korijen izliječi ima nade.

A glede stanja, zar vam odnedavno nije mnogo bolje, ili vi to još uvijek ne osjećate?