: ”Uvijek sam pisao ono Å¡to drugi Å¡apću, zato sam dospio u svojevrsnu izolaciju”

0
106

Ove subote donosimo vam razgovor sa Zoranom Vukmanom, piscem, novinarom i vrsnim analitičarom društvenih zbivanja.

Hoćemo li pogriješiti ako vas predstavimo kao pisca i novinara konzervativnog usmjerenja?

Radije bih rekao kršćanskog nadahnuća.  A može se reći i konzervativnog usmjerenja ako gledamo moju kritičku poziciju prema liberalnoj demokraciji kao apsolutu koji nam se želi nametnuti, pogotovo kroz anti-teizam, odnosno preko militantnog novog ateizma koji bi iz povijesti i druÅ¡tva izbacio kršćansku baÅ¡tinu, memoriju, metafiziku i etiku. Zar nije moguća i kršćanska demokracija? Demokršćanstvo kao ideja kod nas nikad nije naÅ¡lo pravu formu i praksu, nikad nije istinski zaživjelo, a u Europi je pristalo na kompromise koji demokršćanske stranke bitno ne razlikuje od lijevih i liberalnih. Jedini kršćanski, konzervativni političar i državnik u EU koji stvarno shvaća procese i djeluje prema svojim načelima je Viktor Orban. Zanimljivo je da hrvatski konzervativni političari nisu pronaÅ¡li u Orbanu partnera i saveznika.  Zato je danas vrlo dvojbeno Å¡to mislimo pod tim konzervativnim usmjerenjem. NaÅ¡a desna inteligencija nije se odmakla dalje od frustracija 1941., 1945. i 1971., zato nam se i dogodila 2000.  kao neotitoistička kontrarevolucija koja je tekla 15 godina. Mi smo na početku 21. stoljeća imali regresiju u titoizam i žestoku reakciju krajnje ljevice koja je učinila sve da bi restaurirala stari poredak pod vidom neke nove, resetirane demokracije. I dan danas mi je zapanjujuće da je jedan komunistički aparatčik i ideolog Kompartije poput Račana mogao biti promoviran u lidera novog demokratskog vala koji nas je oslobodio od ”mračni” devedesetih. I evo nas danas, desetljeće i pol kasnije, nakon političkog buncanja i mjesečarenja, razbuÄ‘eni i na novom početku. Pitanje je samo kakvom. Oporavljamo se od doba račanizma, sanaderizma, mesićizma i na koncu, od uspavanke pijanista Josipovića koji je naciju držao u hipnotičkom transu pet godina, a da nitko ni njega ne pita Å¡to je zapravo radio u svom mandatu.

Što je oblikovalo vaš pogled na svijet i život?

Teško je odgovoriti na to pitanje jer je kompleksno. Rođen sam 1966., i sve ono što je utjecalo na moj naraštaj, utjecalo je i na mene, u kulturološkom i društvenom smislu bio je to prozapadni stav, vjera u mit o Zapadu kao prostoru slobode.  Tko je onda mogao znati da će se stvari ovako zakomplicirati? Tada je sve bilo puno jednostavnije. Postojala je jasnoća gledišta. Danas je sve jedan veliki kaos, vrjednosna zbrka. Mladi su postali većinom površni sinkretisti. Recimo, glazbu slušaju bez ikakvih kriterija. Mi smo bili pankeri, rokeri, heavy metalci, šminkeri, ali malo tko je slušao cajke i narodnjake. To je u mojoj generaciji, barem urbanom dijelu bilo sablažnjivo. Danas većina mladih sluša narodnjake, i meni je to neshvatljivo. Radi se o psihosociološkom fenomenu koji nije dovoljno istražen. Moj nazor je oblikovala književnost u najmlađim danima, i to sudbonosno. Sazrijevao sam uz Matoša, Ujevića, Krležu, potom Camusa, Dostojevskog, Tolstoja, Joycea, kasnije su na mene najviše utjecali ruski kršćanski filozofi Nikolaj Berdjaev i Vladimir Solovjov, sve više me privlačila teologija i kršćanska mistika. Iako nisam odrastao u vjeri, ona je došla kod mene kasnije, u dvadesetim godinama života kroz složeni proces obraćenja, uvijek sam naginjao metafizičkom, nikad nisam volio materijalisičke filozofije, pogotovo marksizam kojeg i ne smatram filozofijom nego svojevrsnom političkom ekonomijom.  Ja sam dugo lutao, tragao za istinom, dok me Isus nije privukao iznutra i doveo do sakramentalne vjere. Mislim da mi je na tom putu pomogla i filozofija i književnost.

Kako ste prepoznali pisca u sebi, kad se to dogodilo?

Uvijek sam pisao. I kao dijete sam pisao pjesme i priče. Ja stalno pišem, otkad znam za sebe. Imam puno toga neobjavljenog. I iz ranijih dana, i novijeg doba. Ako mi Bog dade zdravlja, mislim da će se tek dogoditi moja prava stvaralačka ekspanzija. Što više pišem, imam više ideja. Zanima me široko područje, od književnosti, teologije, filozofije i umjetnosti do politike, geopolitike, znanosti, posebno fizike. U mladosti sam želio biti i glumac, amaterski sam se bavio glumom, ali me nisu primili na Dramsku akademiju, pa sam nakon par pokušaja odustao. Bolje je tako, danas bih morao živjeti od sapunica. Iako su i mediji sapunica. Zapravo, sve je danas pretvoreno u sapunice, i povijest, i politika, i stvarnost, reality-show i sapunica bez kraja i konca s trivijalnim zapletima i zamornim karakterima. Najteže je u takvom svijetu kad ozbiljno shvaćate vjeru i filozofiju, njegove duhovne aspekte, i kad vas sve manje razumiju jer su usmjereni na banalno. I kad vam je pisanje usud od kojega ne možete pobjeći i za koji plaćate svoju cijenu života.

Može li ”pero” doista mijenjati svijet?

Možemo vjerovati da mijenja, ali tko to može stvarno izmjeriti? Mislim da je Spengler rekao kako život i svijet idu svojim tijekom, ma Å¡to mi mislili ili pisali o životu i stvarnosti. On je, dakle, mislio da je samo fikcija da pisanjem i promiÅ¡ljanjem mijenjamo svijet. Ne bih se u potpunosti složio s tim, jer neka velika djela ljudskog duha su utjecala na formiranje miÅ¡ljenja cijelih epoha, bilo u negativnom bilo u pozitivnom smislu. Ne možemo reći da ničeanizam nije utjecao na nihilistički senzibilitet modernog doba. Ničeanizam ga nije stvorio, on ga je opisao, anticipirao, ali je i oblikovao miÅ¡ljenja koja su ga utvrdila. Dostojevski je, na primjer, utjecao ne samo na književnost 20. stoljeća, nego je piÅ¡ući od sredine 19. stoljeća otvorio neke druÅ¡tvene, moralne i filozofske dvojbe koje su aktualne i u naÅ¡em vremenu. On je kršćanski pisac prorok, kao Å¡to prorokom meÄ‘u filozofima smatram Nikolaja Berdjaeva. To su ljudi koji su intuitivno shvaćali stvari. Umjesto ”pero” možda bi bilo preciznije reći da odreÄ‘ene misli i ideje mijenjaju ili oblikuju svijet, bilo da se radi o Darwinu, Tolstoju, Marxu, Picassu, bilo da je riječ o Platonu, Aristotelu, Augustinu, Tomi Akvinskom, Michelangelu, Dostojevskom. Filozofi, sveci, mistici, umjetnici, oni svakako utječu na mijene svijeta i epoha, na svjetonazore, no koliko sve to uistinu zahvaća spontanitet povijesti i života, veliko je pitanje. DoÄ‘u neki novi barbari, i sve pometu, spale, sruÅ¡e, eno ISIL je u Mosulu, negdaÅ¡njoj Ninivi, spalio veliku knjižnicu s tisućama starih knjiga. Mnogi ne znaju da je kršćanstvo donijelo svijetu knjigu u danaÅ¡njem smislu riječi, i ne mogu zamisliti život bez knjiga, knjigu smatram jednim od najvećih izuma ljudskog duha – oni koji atavistički mrze knjigu, na putu su da zamrze čovjeka. A oni koji spaljuju knjige, poznato nam je iz tridesetih godina proÅ¡log stoljeća, spaljuju i ljude. To je samo dokaz da čovječanstvo nije niÅ¡ta naučilo o naravi zla.

Kao novinar ste se suočili s velikim uredničkim škarama kad ste se sukobili s Ivicom Račanom, podsjetite naše čitatelje o čemu je riječ.

Račan je bio Veliki glavni urednik u svom mandatu kao i mandatima koje je odradio od 1972. godine. Kao novinar ”Slobodne Dalmacije” radio sam s njim interview kojeg je svaÄ‘alački prekinuo nakon Å¡to sam ga pitao kako gleda na baÅ¡tinu SKH. Pitanje je bilo pristojno intonirano, i on umjesto da pristojno odgovori, poskočio je sa stolice i nazvao me provokatorom. Ja sam pokuÅ¡ao nastaviti interview ali se sve pretvorilo u žučljivu raspravu s uključenim diktafonom. Račan je bio vidno uznemiren, ljutit, čak je i opsovao u jednom trenutku. Nakon toga je demonstrativno prekinuo svaki razgovor i zatražio da mu dam kazetu. Naravno, nisam mu je htio dati. Taj cirkus smo ipak objavili u ”Slobodnoj” , odnosno njegov neautorizirani transkript, pa je u eri transkripata, to bio vjerojatno prvi, vrlo neugodan za Račana. Poslije su neki mediji mene optuživali kao onoga koji je to namjerno izazvao, Å¡to je bila gola laž, kao novinaru nikad mi nije palo na pamet da bih otiÅ¡ao napraviti interview s predumiÅ¡ljajem da sugovornika provociram i izbacujem iz takta. Ja sam pristojan čovjek, no u toj priči tadaÅ¡nji režimski mediji su se stavili na stranu moćnog političara. Račana sam kritizirao u svojim kolumnama, da bih nakon svega toga, i SDP-ove harange, dobio izvanredni otkaz.

Nakon što ste ostali bez posla, kako je dalje tekla vaša novinarska karijera?

Vjerujte, neću pretjerati ako kažem kao i novinarima i intelektualcima koji su ostali bez posla 1972. godine, samo Å¡to nisam iÅ¡ao u zatvor. Ali ni to tada nije bilo nemoguće jer su napadi, prijetnje i pritisci iz Račanova i Mesićeva ”establishmenta” bili vrlo neugodni.  Pisao sam nakon toga za ”Hrvatsko slovo” i neke druge listove, bio sam iznimno aktivan, izdao niz knjiga, prevodio, objavljivao i u katoličkim listovima, ali do dana danaÅ¡njega nisam viÅ¡e naÅ¡ao svoje mjesto u ”mainstream” medijima.

U jednom ste članku napisali: ”Mediji bez morala i istinoljubivosti najveća su opasnost za budućnost naÅ¡e civilizacije.” Kako gledate na domaće medije? Je li domaća medijska scena postala opasnost ove vrste?

Glavni mediji u Hrvatskoj su smokvin list hrvatske pseudodemokracije. Oni vjeÅ¡to kriju njezinu sramotu, zapravo laž da smo slobodno druÅ¡tvo. Većina intelektualaca, novinara i pisaca konzervativnije provenijencije gurnuta je na medijsku marginu, u medijski geto, tek rijetki su joÅ¡ ostali u medijima koji ozbiljnije utječu na javno mnijenje. No nije to samo proces u Hrvatskoj, to je dio globalnog procesa. Većina medija i na Zapadu u nekim općim pitanjima i dogmama liberalne demokracije suptilno su nadzirani, tako da se vrlo teÅ¡ko može neÅ¡to omaknuti izvan kontrole. Liberalna demokracija je postala kontradikcija u sebi samoj: slobodno miÅ¡ljenje koje odudara od njezine političke korektnosti postalo je eksces, a katolički moral – sablazan. Kakav je onda to liberalizam, i kakva demokracija ako postoje tabui koji se ne smiju propitivati? Pogledajte samo kako je proÅ¡ao u francuskoj javnosti jedan veliki intelektualac poput Alaina Finkielkrauta nakon objavljivanja njegove najnovije knjige ”Nesretni identitet” jer je preispitivao neke multikulturalne stereotipe o imigrantskoj politici i identitetu doÅ¡ljaka koji se neprijateljski odnose prema francuskom jeziku i domicilnoj kulturi.

Na britak ali jasan i to se osjeća, istinoljubiv način progovarate o stvarima o kojima drugi Å¡apću. To vas je odredilo i pozicioniralo. Da se joÅ¡ malo vratimo na jednu od prethodnih tema, kako to da ”pero” vaÅ¡eg kalibra nije zanimljivo većem broju medija naÅ¡ih medija? Osjećate li se disidentom?

Ne znam može li se u ravnodušnoj, uspavanoj, eutanaziranoj Hrvatskoj uopće biti disident. I ovo je vrijeme kad nikoga nije ni briga što se događa izvan njegove uske interesne sfere. U pravu ste, pisao sam uvijek naglas ono što drugi šapću. Zato sam dospio u svojevrsnu izolaciju. To se danas radi gotovo nevidljivo, odnosno, učine vas nevidljivim. Šutnja najviše ubija. I ignorancija može biti oblik mobinga. Bez obzira što sam novinar s iskustvom i referencama, katolički intelektualac i mislilac, nisam podoban da bih u Hrvatskoj dobio posao u nekim ozbiljnijim novinama. Zvuči nevjerojatno ali istinito, gdje god sam kucao u medijima, nije mi se otvaralo. Komu sam se zamjerio, ne znam. Kritizirao sam Račana, Mesića i Sanadera dok su bili na vrhuncu moći. Račan me nazivao mrziteljem, Mesić pučistom, a Sanader me svrstao u krug haaških sumnjivaca.

Kako je došlo do suradnje s vlč. Zlatkom Sudcem, godinama već na njegovoj stranici pišete kolumnu…

Jakov Sedlar i Zlatko su mi ponudili suradnju prije nekoliko godina kad je krenuo njegov portal, i tu sam se na neki način pronašao i profilirao kao duhovni pisac, iz dana u dan. To je za mene iznimno iskustvo, pogotovo u kontaktu s publikom koja je vrlo inteligentna i obrazovana. Na Zlatkovu portalu u trenutku kad sam bio bez posla, pronašao sam svojevrsno utočište.

Ali piÅ¡ete i knjige. Krajem devedesetih ste objavili svoju prvu knjigu ”Propast svijeta ili Novo doba poganstva”, koja je bila meÄ‘u najčitanijima u tom razdoblju. O čemu piÅ¡ete u toj knjizi?

Ta knjiga je anticipirala neopoganske procese na Zapadu koji su vidljivi u dekristijaniziranom druÅ¡tvu, kulturi, umjetnosti, teatru, analizirao sam povratak politeističke svijesti na prostoru gdje se monoteizam stoljećima ukorjenjivao. Zanimali su me konkretni uzroci te deteizacije zapadnog čovjeka koja danas kulminira, pogotovo kroz pojavu novog ateizma, anarhizma, gay ideologije – sve je to najavljeno u mojoj knjizi. Iako nesustavno, meÄ‘u prvima sam tada kritizirao new age, kasnije su se time sustavno bavili neki drugi autori, ja sam bio viÅ¡e zauzet kao politički komentator i analitičar, no i u svojim kolumnama u ”Slobodnoj” doticao sam se duhovnih, katoličkih, vjerskih tema u kontekstu nekih druÅ¡tvenih aktualnosti.

Pisali ste i o Stepincu. Stepinac je joÅ¡ uvijek ”znak vremena”?

Stepinac mi je bio nadahnuće u najtežim trenucima. On je znak vremena jer progon kršćana i vjere nije, na žalost, samo vezan uz komunizam niti je stvar prošlosti. Suptilni oblici progona prijete nam i u liberalizmu koji se uspostavlja kao poredak bez alternative, kao najbolji mogući poredak i svjetonazor.

Tko bi bio živući ”znak vremena”?

Zaista, tko bi bio? Bili smo suvremenici velikih svetaca poput sv. Ivana Pavla II. i sv. Majke Terezije. Nakon njih, svijet viÅ¡e ne zna za takve veličine. Kao da smo zaÅ¡li u doba duhovne oskudice, ostali smo sami, bez velikih duhovnih svjetionika, živućih ”znakova vremena”, barem ne tako prezentnih u javnosti. Rekao bih da je Joseph Ratzinger u ovome času jedan tihi, samozatajni ”znak vremena”, čovjek koji se odrekao sebe na neki način, iz razloga koji nam nisu posve poznati. Njegovo odreknuće od papinske službe je svojevrsna žrtva čiji smisao ćemo tek shvatiti. On je veliki teolog, jedan otmjeni, profinjeni duh,  koji u svojoj klauzuri postaje i mistik posvećen molitvi i kontemplaciji.

Hrvatska je, kako je netko rekao, ”mala zemlja velikih apsurda”. Imamo silne potencijale ali stagniramo ili čak nazadujemo. Gdje vidite izlaz?

Nazadujemo zbog glupih, bezdušnih političkih elita. Naši političari nisu ni toliko više korumpirani, koliko su sebični, ograničeni, poluobrazovani, oblikovani u strankama kao sektama, klanovima kao čoporima, ne razmišljaju samostalno, ne mare za inteligenciju, ne angažiraju ljude od duhovnog i intelektualnog formata koji ne bježe od politike zato jer su konformisti nego zato što je hrvatska politika zoopolis u kojemu vladaju instinkti, a ne um i bilo kakav osjećaj za dobrobit društva i nacije. Kako jedan pametan čovjek može funkcionirati u takvom okruženju? Sramota je da u jednoj potencijalno bogatoj zemlji, četiri i pol milijuna ne može živjeti i urediti socijalnu državu. Kako ćemo ići naprijed kad smo taoci lihvarsko-bankarskog sustava? Onaj tko je jednom upao u žrvanj ovrhe i ovršnog zakona, mogao je na svojoj koži osjetiti da je država najveći lihvar, i da Fina kao njezina institucija u zadnje četiri godine postoji kao servis za ovršivanje građana, što je drugo ime za lihvu. Uzmite samo jedan primjer. Umirovljeniku koji ima mirovinu od dvije i pol tisuće kuna, HRT zbog neplaćene tri rate u iznosu od 250kn preko Fine legne na račun i blokira mu cijelu mirovinu. Na taj dug od 250kn Fina naplati svoje potraživanje od 263kn, potom se naplate javni bilježnik i odvjetnički ured. Dakle, tri institucije na grbači jednog čovjeka, da bi se ovrhovoditelj naplatio. I na dug od 250kn uz asistenciju države umirovljeniku uzimaju 1050kn, skoro pola mirovine! Istodobno, čovjeka šetaju od Fine do banke i natrag, i treba im nekoliko dana da bi deblokirali račun nakon što su se svi namirili. Zastrašujuće. Kako takva država može ići naprijed? U Mađarskoj su banke prošlu godinu završile u minusu a kod nas im dobit nikad nije bila ugrožena. Izlaz je u promjeni takvih zakona, promjeni mentaliteta, oporezivanju dobiti banaka, većoj solidarnosti, stimuliranju ljudi koji proizvode nove vrijednosti, u stvaranju jednog društva sa socijalnom, ljudskom osjetljivošću, a na tom planu bi ga trebali posebno senzibilizirati katolici.

Kako ocjenjujete prve tjedne mandata nove predsjednice i što očekujete ubuduće?

TeÅ¡ko je donijeti neku ocjenu nakon nekoliko tjedana. Ono Å¡to bih sada mogao primjetiti je da predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ima državnički potencijal i karizmu, a kako i koliko će taj potencijal uspjeti ostvariti i pokazati kroz svoju politiku, tek ćemo vidjeti. Prerano je suditi o tomu. Ostavlja dojam odlučne osobe s velikom energijom i optimizmom. Okupila je, čini mi se, mladu ekipu u hrvatski ”State Department”, no potrebni su joj i iskusni, vrsni analitičari i savjetnici. Pogotovo oni koji bi je mudro savjetovali u snalaženju u prvim predsjedničkim nastupima i kontaktima. Recimo, ne znam Å¡to joj je trebao značiti susret s Halidom BeÅ¡lićem i postavljanje na Facebook stranicu njezine slike s tim bosanskim pjevačem, uz napomenu da je to bio susret s prijateljem. Nemam niÅ¡ta protiv Halida BeÅ¡lića, ali čemu davanje toliko važnosti jednom pjevaču od strane predsjednice Hrvatske, i to u kontekstu državničkog posjeta susjednoj zemlji? Mesić je bio obožavatelj Hanke Paldum, i s njom se susretao u Sarajevu. Ako predsjednica Kolinda namjerava nastavljati tu balkansku tradiciju, onda to nije dobar signal nama koji smo je birali da bi Hrvatsku vodila Å¡to dalje od zapadnog Balkana. Mora paziti na takve detalje.

Iz Trogira ste, evo jedno lokalpatriotsko pitanje, iako se stvar i te kako tiče i nas kontinentalaca. Kako gledate na mogućnost eksploatacije jadranskog podmorja, o čemu se ovih dana dosta govori?

Apsolutno sam protiv bušotina u Jadranu. Bojim se da bi mogli imati veće štete nego koristi. Cijeli naš jadranski akvatorij je poput jednog velikog nacionalnog parka i treba ga čuvati u ekološkom i nacionalnom smislu.

Na koji način Crkva – Tijelo Kristovo može doprinijeti sveukupnom boljitku nacije?

Akcijom i kontemplacijom. Ja sam kršćanski egzistencijalist, i smatram da se naša vjera i mistika vjere potvrđuju u konkretnoj društvenoj realnosti kroz rad i molitvu. Moramo kao katolici biti više prisutni u društvu, prepoznatljivi na poslu, u javnosti. Za život jednog katolika važno je pronaći ravnotežu u onom praktičnom i duhovnom. Veliki sam pobornik krunice i pobožnosti klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu. U nekim katoličkim zemljama ono je snažnije i masovnije svakodnevno izraženo nego kod nas, recimo u Poljskoj i Irskoj. U molitvi i klanjanju zadobiva se snaga za djelovanje, i same ideje, rasvjetljenja što činiti. Isus je bio drvodjelja i Rabi, Učitelj, Bogočovjek koji nam je pokazao da moramo biti ukorijenjeni u stvarnosti koju živimo i ujedno usmjereni prema transcedentnom. Naravno, to nije nimalo lako, tu ravnotežu tražimo cijeli život. Ima nešto posebno mudro u tom starom židovskom konceptu da su rabini pored najviših teoloških škola morali izučiti i jedan praktični zanat. Cijeloj Hrvatskoj nedostaje ta ravnoteža duha i rada.

Kako gledate na hrvatski laikat? Mislite li da je sazrio za ozbiljan društveni angažman?

Hrvatski laikat je kroz udrugu ”U ime obitelji” i u drugim udrugama i pokretima, pokazao zrelost za druÅ¡tveni angažman, no zov politike je uvijek sirenski zov. Katolički druÅ¡tveni aktivizam mora se čuvati politizacije, tu treba biti oprezan jer laikat može biti djelotvorniji jedino ako se politički ne razjedinjuje i ne ulazi u stranačku borbu koja je uvijek partikularna, nikada nije ono na Å¡to smo pozvani, na sveopćost, biti ”katolikos”, iznad sitnih ljudskih interesa i biti prisutni u svim sferama.

Jeste li zadovoljni kako se u Hrvatskoj provodi (re)evangelizacija?

Ne, ne vidim nikakvu reevangelizaciju u Hrvatskoj. Možda mi je nešto promaklo. Vidim samo protu-evangelizaciju i vidim samozadovoljne, autoreferencijalne, autarkične crkvene elite, čiji mir nitko ne smije ometati, pogotovo popodnevni, nakon objeda.

Nedavno ste pokrenuli svoju web stranicu: www.zoranvukman.com s kojim ciljem i što čitatelji mogu ovdje pronaći?

Svoju stranicu sam pokrenuo da bih se prezentirao kao neovisni autor, pisac i analitičar, da bih svoju slobodu uzeo u svoje ruke. Odgovaram sam sebi, svojoj savjesti i Bogu. PiÅ¡em o svemu Å¡to nam se dogaÄ‘a, promiÅ¡ljam vjeru, politiku, kulturu, druÅ¡tvene fenomene… zanima me sve Å¡to je važno za suvremenog čovjeka, ali se trudim ponuditi jednu ozbiljniju analitičku razinu, dakle, zahtjevan sam, nadam se ne i prezahtjevan. Ako netko želi neÅ¡to ozbiljno, utemeljeno, trajno, pouzdano, ako želi dublje promiÅ¡ljati, onda mislim da na mojoj stranici može pronaći nekakvo sidriÅ¡te.

Imate li koju novu knjigu u pripremi?

Imam u pripremi nekoliko knjiga. Nadam se da će prva iduća biti svojevrsni nastavak „Novoga doba poganstva“.

Vaša korizmena poruka ili duhovni poticaj čitateljima našeg tjednika i portala bila bi?

Potražite svoju snagu u vlastitoj unutarnjoj preobrazbi. Pobijedite sebe u malome, postat ćete onda jaki i u velikome. Nikada nemojte odustajati. Isus će vam uvijek pomoći da od svoga života učinite nešto novo.

Izvor: 7Dnevno / br. 67

 

  • Autor: Dražen BuÅ¡ić