Wilhelm Schmid: Ljubav treba naučiti disati

0
107

U 21. stoljeću ljubav bi trebala naučiti disati. Dosad je ustanovljeno udisanje: biti uvijek romantičan, sam bez konflikata, samo harmonija i razumijevanje. Izdisanje je svakodnevnica.

Nju prihvatiti je preduvjet da možemo ponovno strastveno udahnuti.

Modernim ljudima je jasno: ljubav treba učiniti sretnim. Ali što je sreća? Svaka ljubav ponajprije ovisi o slučajnoj sreći. Slučajno sam ovoga trenutka na ovom mjestu, slučajno je neko drugi također tu, tako da je mogla poletjeti koja iskra. Ovakve slučajnosti se ne mogu proizvesti, ali se mogu ipak izazvati.

Uzmi trostruku sreću …

Dogodi li se slučajna sreća tako jednostavno, to ne znači da će ona takva i ostati. Povoljna slučajnost samo poboljšava uvjete za dolazeću vezu, no često smanjuje spremnost na rad na vezi, jer navodno sreća već postoji.

Kad su se dvoje već sretni pronašli, druga sreća u ljubavi neupitno je osjećaj zadovoljstva. Ljubavnici se skupa osjećaju zadovoljno, zabavljaju se, zajedno uživaju mnogo osjećajnosti, pronalaze jedno kod drugoga razumijevanje i osjećaj zaštićenosti. Ovo svjesno tražiti spada u posao sreće u ljubavi. Jer za razliku od slučajne sreće, sreća osjećaja zadovoljstva ne samo da se može provocirati nego se može i proizvesti.

No hoće li se da ljubav bude trajna potrebna je i treća sreća: sreća punine. Misli se na svu puninu doživljaja, kako pozitivnih tako i negativnih. Na primjer radost i ljutnja. Čak i za ovu sreću može svaka i svaki nešto učiniti. Ovisi od duhovnom držanju, koje ona ili on dobiju u razmišljanju. Polazeći od pitanja: Što je karakteristično za život i ljubav? Nije li to polarnost, kretanje između suprotnosti, koja se u svemu pokazuje? Čine li mi se život i veze u svim polaritetima još vrijedni potvrđivanja?

Sreća, koja može disati, je onda moguća kada nisam zgrčen zadržavanjem lijepih vremena, koja ne smiju proći, nego kad i drugačija vremena prihvaćam u životu.

… i smisao ljubavi …

Trostruka sreća je važna za ljubav, no najvažnije je da one posreduju jaki osjećaj smisla. Tada će ljudi smisao u ljubavi pronaći i onda kada su nesretni. Smisao je odnos, a za jedan jaki odnos zadužena je veza dvoga: naizmjenično se štititi različitim jakostima i biti zajedno jači, nego kad smo sami za sebe. Ljubav nije jedina metoda pronalaska smisla, ali jeste jedna jako učinkovita. U našem vremenu ona je postala veliki temelj smisla. Jer smisao ljubavi jeste stvaranje smisla.

Na više razina ljubavnici mogu međusobno doživjeti smisao: tjelesno, duševno, duhovno i transcendentno. Ovisno o tumačenju, kojom se ljubavnici daju voditi, može njihova ljubav više razina odigrati, i samo ona može odgovoriti na pitanje koja će biti temeljna. Velika poteškoća ljubavi je da potrebe ljubavnika nisu uvijek na istoj razini. Ljubav nanovo pronaći je isto što i ljubav pustiti da diše između različitih razina.

… i jedan veliki prstohvat dobronamjernosti.

Kada bih morao svesti na jedan nazivnik sve ono što sam u proteklim mnogim godinama posla naučio o ljubavi, to je da je pod uvjetima modernog vremena jako upućena na dobronamjernost kroz međusobni susret, inače ništa neće ići kako treba.

Nekoć je veza između dvoje morala biti zajamčena religijom, tradicijom i konvencijom, čak je bila iznuđivana; danas pak mora dolaziti iznutra, i pri tome se ne vrti sve oko osjećaja. Ljubav je postala odlučivanje koje svako pojedinačno mora napraviti za sebe.

Wilhelm Schmid je filozof koji živi u Berlinu, a podučava na Univerzitetu Erfurt. Godine 2012. dobio je njemačku Mackatzer filozofsku nagradu. Njegova knjiga „Pustiti ljubav da diše. O umijeću življenja u odnosima prema drugima“ izašla je 2013. u izdanju Suhrkamp Verlag.

Gledišta