INTERVJU S MORALNIM TEOLOGOM PROF. DR. TONČIJEM MATULIĆEM Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

0
242

Tužna jesen 1991., posebice ponedjeljak 18. studenoga, ostaje dan koji u kolektivnoj memoriji Hrvata živi i izaziva tužna sjećanja. Neki su bili dionici događaja u ratnom vihoru Vukovara i Škabrnje, drugi su se brinuli za rodbinu i prijatelje udaljene kilometrima, treći su strepjeli za budućnost domovine i naroda – toga se dana zato diljem Hrvatske do danas komemoriraju žrtve, spominje herojstvo i hrabrost branitelja, ali i nasrtaj na ljudsko dostojanstvo i zlo koje je pokrenulo veliku tragediju.

No taj misterij zla kao da ostaje u drugom planu, spominje se tek usputno zlo, a ta nevolja u svojem fizičkom i moralnom dijelu često ostaje neprotumačiva. Kako s kršćanske strane gledati na te događaje, na ono što je protiv čovjeka i iz čega dolazi agresija, neprihvaćanje, zaziranje i gađenje, razgovarali smo uoči Dana sjećanja u Vukovaru i Škabrnji s moralnim teologom prof. dr. Tončijem Matulićem s Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta.


Je li Bog bio u Vukovaru 18. studenoga 1991., kao i istoga dana u Škabrnji? Ima li mjesta za Boga ondje gdje »paklena sila svoj ples vrti«?

DR. MATULIĆ: Ne znam jesam li ikada u životu čuo teže pitanje. Odgovoriti na njega mogao bih polazeći od naučenih teoloških uvida i postavki. Prva je da su se teolozi, poglavito židovski, nakon Drugoga svjetskoga rata pitali: Gdje je bio Bog u Auschwitzu i holokaustu? I kršćanska se teologija – katolička i protestantska – uključila u tu raspravu. Zajedničko kršćanskom pogledu na Božju prisutnost u takvoj eklatantnoj i brutalnoj eskalaciji zla – kao što su holokaust, ali i događaji u Vukovaru i Škabrnji koji u svojim manifestacijama i oblicima nesumnjivo pokazuju stanovite sličnosti, ne jer je u pozadini bila ideja holokausta, nego kao izraz zla i brutalnosti, agresije, eskalacije mržnje – jest zaključak da je Bog zapravo bio u žrtvama, da je Bog bio na usnama žrtava koje su molile i zazivale njegovu pomoć, tražile od njega snagu kako bi mogle izdržati otvorene nasrtaje zla i Zloga.

Bog je doista bio među žrtvama, Bog je bio žrtva! On se poistovjetio sa žrtvom, njegova je prisutnost bila neupitna u vapajima, jecajima i molitvama žrtava, a nikako ne na strani agresora i onih koji su podigli tsunami zla i agresije. I važno se pozvati na apostola Pavla da bismo shvatili s jedne strane radikalnost i dubinu zla te s druge strane radikalnost i dubinu ljubavi i dobra kojim se zlo nadvladava. Bog je poslao svojega sina jedinorođenca Isusa Krista, učinio ga je bezbošcem, među bezakonjem i grijehom, da nas bezakonja, bezboštva i grijeha oslobodi. Kristova pobjeda nad zlom pobjeda je zla iznutra. Zato Pavao može govoriti: Gdje je, smrti, žalac tvoj; gdje je, zlo, žalac tvoj? Vukovarska i škabrnjska tragedija doista nam iz teološko-kršćanske perspektive pružaju priliku ponovno promotriti snagu vjere u otkupiteljsko djelo Isusa Krista koji je i tom zlu na Kalvariji stao na kraj, da se s pouzdanjem zna da je zlo koje se dogodilo 1991. godine – gotovo 19 i pol stoljeća nakon što je Isus Krist objektivno u povijesti izvršio otkupiteljsko djelo i slomio zlo – svladano i pobijeđeno, bez obzira na to što je u tom trenutku eskaliralo i što su se tolike žrtve i patnje pojavile pred našim očima i još dan-danas snosimo posljedice toga zla.

Posljedice istočnoga grijeha
Krist je na križu pobijedio zlo, no u ratnim strahotama Vukovara i Škabrnje ponovno je ranjen. Dolazi u misao prikaz ranjenoga Krista, skulpture iz crkve sv. Filipa i Jakova. Kako je to moguće, kako se ponovno Isus dao raniti?

DR. MATULIĆ: Zahtjevno je to pitanje za vjeru i vjerničko gledanje na povijesnu zbilju pa bi šutnja i kontemplacija bile primjerenije negoli bujica riječi. Ipak, pitanje traži odgovor. Iz vjere znamo da je otkupiteljsko djelo Isusa Krista stvarno, povijesno, objektivno, vječno, neopozivo i da je jedan od ključnih momenata toga otkupiteljskoga djela, sa svim spomenutim atributima, pobjeda nad zlom. Zlo je pobijeđeno! No činjenica je i da je zlo još uvijek vidljivo, prisutno u svijetu.

Plan je bio istrijebiti, očistiti, zapaliti u ime izbezumljene svijesti, svijesti koja se dala zahvatiti velikom laži, velikim riječima zla, mržnje, zavodljivosti i sve je u svoje vrijeme eskaliralo. Bilo je to pravilo da se agresijom, zločinom ide na drugi narod i da se našem narodu nanese bol, patnja, smrt – što je apsolutno neprihvatljivo

Potrebno je sada ne samo vratiti se korijenu i izvoru zla, nego se spomenuti i vlastitoga krštenja. U krštenju se briše ljaga istočnoga grijeha, otkupiteljskom milošću postaje se u stvarnom smislu riječi dionikom te snage pobjede nad zlom, kršćanin postaje ucijepljen u Kristovu pobjedu, daruje mu se milost da u životu može svladavati zlo i izbjegavati zlo, poštivati dobro – što je glavni postulat etike, ali i osnovni postulat evanđelja koje poziva na ljubav, činjenje dobra, izbjegavanje zla. No i nakon krštenja čovjek još uvijek u svojim udovima osjeća sklonost zlu, osjeća nasrtaje zla i Zloga. Ostaju posljedice koje će se raščistiti, kako je dano u obećanju, o drugom slavnom dolasku Gospodina našega Isusa Krista, kada će Zli – čovjekoubojica od početka – biti zbačen do kraja. U toj apokaliptičkoj slici ranjene zvijeri zlo zna biti opakije nego kada mirno spava čitav, cio. Zato i mi vjernici možemo doći u napast da nas obuzme zlo, da nas zlo ponese i zahvati nasrtaj zla te se pristane uz njega ako se zaboravi na poziv suradnje s Kristovom milošću. To je objektivna pobjeda koja postaje i subjektivna pobjeda kada čovjek osobno surađuje s Kristovom milosti, kada ona – objektivna pobjeda nad zlom koju se prima u krštenju i koja se podupire Kristovom milošću – postaje osobna stvarna pobjeda, subjektivna pobjeda snagom njegove milosti, gdje se osobna sloboda oblikuje njegovom slobodom, gdje se osobne misli oblikuju njegovom misli, gdje se osobni osjećaji sređuju snagom njegovih osjećaja i tada se doista ostvaruje kraljevstvo nebesko.

Orkestar agresije i zla
Slike vukovarske bolnice, Ovčare, porušenoga grada, crkava, svetohraništa, slike nepregledne kolone prognanika… vape za nekim odgovorima. Kako je moguće da čovjek ubije čovjeka? Što se to treba dogoditi da se može silovati, ubiti dijete, trudnicu, bolesnika, trpati ljude u logore i sve gnjusnosti kojima je ondje bio izložen hrvatski narod? Koji to mehanizam omogućuje da zlo do te mjere ovlada čovjekom, ili da se čovjek njemu prepusti?

DR. MATULIĆ: To je moguće onda kada se poklope okolnosti u kojima svi, ama baš svi, a oslovit ćemo ih – i političke, i kulturne, i znanstvene, i crkvene strukture – orkestrirano sviraju isti akord, pričaju jednu te istu priču. Tada narod više ne može čuti drukčiji glas, gotovo kao da je stavljen u kakvu hermetičku bačvu u kojoj se čuje samo jedna jednolična jeka koja postaje stvarna, realna, koja uvjerava, obvezuje, tjera i goni. Eto, tako se narod zaluđuje, u vremenu kada se ne može čuti kritička misao, drukčija misao, kada je potrebno u društvu pronalaziti pojedince koji se ne čuju, čiji glas ni do koga ne dopire, koji su ugušeni i zataškani. Što je bio delirij u društvu toga vremena? Agresija, oslobođenje, napad, zaklati, istrijebiti, očistiti – to je bilo ono što se čulo sa svih zvona. Tako je zlo ovladalo. A je li moguće da je Zli upotrijebio baš sve, da je uzeo i dobre, i zle, i pravedne, i nepravedne, i one koji su tu da proglašavaju Kristovu pobjedu nad zlom, da se i njima poslužio i njih upregnuo u taj orkestar agresije i zla? Moguće je! Ako se na subjektivnoj razini – bilo na razini subjekta pojedinca ili na razini subjekta zajednice i Crkve – ne surađuje trajno s Kristovom milošću i ako se ne dopušta da se misao oblikuje Kristovom misli, osjećaji oblikuju Kristovim osjećajima te djela oblikuju Kristovim djelima, tada se izlaže djelovanju ranjene zvijeri, čovjekoubojice od početka otajstva bezakonja – mysterium iniquitatis, kako ga naziva sv. Pavao, tada smo izloženi mogućnosti da umjesto povećavanja dobra širimo zlo.

Oholost i superiornost

Vukovarska i škabrnjska tragedija, koje pripadaju Domovinskomu ratu, moraju se misliti i u ključu velikih tragedija 20. stoljeća – posebice načina na koji se Drugi svjetski rat reflektirao i odvijao na jugoistočnim europskim prostorima, pogotovo u našoj domovini Hrvatskoj. U Domovinskom ratu tragedije su se dogodile na tlu europskoga kontinenta koji je poduzeo sve da se zlo poput onoga u Drugom svjetskom ratu više nikada ne dogodi i koji dan-danas poduzima sve da vladaju mir, sigurnost, suradnja, prijateljstvo i zajedništvo među narodima. Ipak, prema nama se postupalo kao prema nekoj vreći u koju se stavilo nešto nepomireno, neizmireno, a u koju se nije htjelo niti zavirivati, niti je otvarati i navodno se bojalo da će zaudarati. Time kao da su na našim prostorima htjeli pokazati vlastitu oholost, vlastitu superiornost, vlastitu nadmoć: Ništa vi bez nas ne možete, vi ste nitko i ništa bez nas.

Dužnost je braniti se
Je li Crkva u to vrijeme, pred tolikim zlom, bila nemoćna? Suočeni s tako silnom navalom zla, kakve su šanse imali katolički pozivi na mir? Je li se nauk Crkve pokazao učinkovitim?

DR. MATULIĆ: Bili smo suvremenici tih događanja, pripadnici istih struktura kojih smo pripadnici i danas. Plan da se protjeruje, plan da se ubija, da se vrši genocid, da se ruši i razara, i još da se za takav plan moli – to je za nas nečuveno! To Katoličkoj Crkvi u hrvatskom narodu nije bilo ni u primisli. Vidjevši da smo napadnuti i da je izvršena nepravedna agresija, jedino što se s naše strane zazivalo jest Božja pomoć da se hrvatski čovjek može obraniti, zazivala se Božja pomoć nad onima koji su branili da izdrže, da obrane. Braniti se nije samo evanđeoska dužnost, nego naravnoslovna i zdravorazumska dužnost – kada ga tko napada, čovjek se automatski brani, a kada netko hoće uništiti sve, tada se čovjek organizirano brani. To je naravnoslovno pravo koje ne može nitko oduzeti. To je bio pristup i odnos Katoličke Crkve. Može se izvući stotinu izjava pripadnika Crkve da nitko nikada ne smije u pravednom, obrambenom i našem tzv. Domovinskom ratu počiniti nijedan zločin, no naći će se pojedinca koji će učiniti zločin, no to nije bio ni plan ni pristup. Na drugoj je pak strani plan bio istrijebiti, očistiti, zapaliti u ime izbezumljene svijesti, svijesti koja se dala zahvatiti velikom laži, velikim riječima zla, mržnje, zavodljivosti, što je eskaliralo u točno određenom vremenu. Bilo je to pravilo da se agresijom, zločinom ide na drugi narod i da se našem narodu nanese bol, patnja, smrt – što je apsolutno neprihvatljivo.

Snimio: B. Čović | Prof. dr. Tonči Matulić

U vrijeme kada smo trebali razgovarati kao odrasli, samosvjesni ljudi i narodi, povijesno zreli za povijesne izazove, kada smo trebali mirno rješavati međusobne probleme, prigrliti demokratske procese kao što su ih prigrlili drugi europski narodi koji su bili pod komunističkim i unitarističkim čizmama, na našim prostorima jedni su odlučili da će stvari rješavati silom. Crkva je nastojala dati odgovor molitvom, molila se krunica na sve strane, branitelji su hametice nosili krunicu oko vrata. Ako je postojala kakva iznimka da se možda išlo blagoslivljati tenkove ili topove, to nije bio plan, stav ni poslanje Crkve.

Ozbiljnije komemorirati
Potpomaže li, kako neki kažu, »komemoriranje zlih događaja u Vukovaru« dodatno osnaživati zlo?

DR. MATULIĆ: U Vukovaru ne komemoriramo zlo, nego se sjećamo žrtve, njegujemo spomen na žrtvu Vukovara kao simbola obrane Republike Hrvatske u velikosrpskoj agresiji i Domovinskom ratu, kao simbola najvećih patnja i stradanja te najbrutalnije eskalacije agresije i nasrtaja zla u Domovinskom ratu. Sjećamo se i vukovarskih žrtava – bilo onih ranjenika iz bolnice koji su skončali na Ovčari, bilo hrvatskih branitelja koji su poginuli, bilo civila – djece, žena, staraca koji su nastradali te izbjeglica koji su bili dio kolone onoga dana kada je Vukovar pao, kada je agresor konačno ušao u grad, jer se više nije imalo što srušiti, više se nije imalo gdje skriti. Vukovar i dan-danas treba promatrati toga 18. studenoga 1991., on je izgledao gore nego Hirošima i Nagasaki nakon prvih atomskih bombi koje su natjerale veliki, carski, imperijalni Japan na kapitulaciju. Izgledao je gore, što je prouzročilo konvencionalno naoružanje, jer tamo nije bačena atomska bomba. Pad se morao dogoditi jer se na Vukovar sručila vojno-militaristička sila koja jednostavno nije prezala ni od čega – ni od ljudskih resursa, ni od vojnih resursa ne bi li taj grad pokorila. I na kraju su pobjednički ušli u veliku ruševinu. To govori sve o agresoru, to govori sve o vojsci, to govori sve o kulturi i mentalnom sklopu, sve je tu rečeno. Zato je važno komemorirati svake godine 18. studenoga: da se spomene žrtve, patnje, uloga kojim su vukovarski branitelji i Vukovarke i Vukovarci zadužili Republiku Hrvatsku i hrvatski narod i sve građanstvo Republike Hrvatske u Domovinskom ratu. I to treba reći: ne u tako davna, prethistorijska vremena, nego u vremenima velikih zala 20. stoljeća, na kraju toga stoljeća usred Europe, kada je Europa jasno izabrala put mira, zajedništva, sigurnosti, plodne suradnje među narodima. Mladinaraštaji trebaju znati točno što se dogodilo da se – kako često govorimo – više nikada ne ponovi. To je uobičajena fraza, ali premalo je njome rečeno, treba ozbiljnije uzeti komemoriranje vukovarske tragedije.

Etabliraju se dvije istine
Znači li to da oni koji komemoriraju zlo stvaraju nove podjele, a oni koji komemoriraju žrtvu pridonose miru?

DR. MATULIĆ: Točno tako. To je istina iz jednostavnoga razloga što hrvatski društveni kontekst, nažalost, nije pogodan za suptilne, a naročito teološke analize u kojim se stvari razobličuju snagom Božje riječi, snagom istine vjere i snagom Duha Svetoga. Božja je riječ kao dvosjekli mač, ona razdjeljuje moždinu i bubrege; ona ne dopušta svojim kirurškim zahvatima da ostane trula, bolesna i stara tkiva, ona odstranjuje sve. No jesmo li spremni na tu silu i snagu Božje riječi, na punu istinu, na cijelu istinu o nama samima, o drugima i povijesnim događajima? U hrvatskom društvu stalno se etabliraju dvije istine: no ne mogu postojati dvije istine, može postojati samo jedna istina i jedna laž. Jer u temelju postoji samo jedna istina, ali postoje različiti putovi kojima se dolazi do te jedne, jedinstvene i jedincate istine. Nažalost, u Hrvatskoj postoji osjećaj i dojam – a i stvarnost je takva – da postoje dvije istine o svim događajima: o događajima Drugoga svjetskoga rata, o događajima poslije Drugoga svjetskoga rata, prve i druge Jugoslavije, o događajima 1990. i 1991., Domovinskoga rata, pa sve do danas. Stalno nas salijeće stav da postoje dvije istine i takvom je ozračju izložena i komemoracija vukovarske tragedije, odnosno spomena pada Vukovara u Domovinskom ratu. S jedne strane spominju se zla i agresije, a s druge strane kažemo da je istinska komemoracija u Vukovaru spomen vukovarskih žrtava, spomen onih koji su patili, onih koji su ugradili svoj život i najbolje u same temelje samostalne i suverene Republike Hrvatske, čije blagodati njihove žrtve svi uživamo. Mora se doći njima pokloniti i zahvaliti te ih preporučiti Gospodinu da im bude milostiv sudac.

Zlo treba nazvati zlom
Je li potrebno izgovarati ime i prezime zločinca, tražiti zadovoljštinu za zločin, ratnu odštetu… ili to nije »kršćanski korektno«? Je li korektno nazvati agresora pravim imenom?
DR. MATULIĆ: Da zlo treba nazvati zlom – o tome govori cijelo evanđelje. Trebamo biti načistu, onaj tko u Duhu Svetom čita evanđelje, on vidi napetosti, sučeljavanja i sukobljavanja u kojima je Isus u stvarnoj povijesti, među stvarnim ljudima, stavljen s iskrivljenim pojmom Boga, poimanjem religije, življenjem vjere. Na kraju u fokusu nije ni politika, ni kultura, ni znanost, ni država, ni pravo, ni pravni poredak, u središtu je Bog i njegova slika, u fokusu je način na koji se ophodimo s Bogom i ono što je ključno – kako se onda taj odnos prema Bogu reflektira na međuljudske odnose. To je temelj Isusa Krista, tomu nas je došao učiti, tu nam daje primjer. Ako se vratimo u tom smislu na tragediju Domovinskoga rata u cjelini, tragediju Vukovara i Škabrnje, i u kontekstu komemoriranja tih tragedija i žrtava, jasno je da polazeći od evanđelja ne možemo prešućivati, ne možemo stalno izbjegavati govoriti: to je bila velikosrpska agresija začeta u retorti najintelektualnijih srpskih krugova. Toga je ishodište memorandum SANU-a. Tomu je uvelike pridonosila svojim aktivnim zauzimanjem ili pasivnim držanjem Srpska pravoslavna Crkva.
Dvije kolone ne mogu biti
Kada govorite o dvjema istinama, one su zasigurno bile vidljive i u dvjema kolonama u Vukovaru. Nije li se upravo na komemoracijama dosad događalo mnogo zla i podjela među političkim elitama, koje su se preko medija prelijevale na narod?

DR. MATULIĆ: Točna je naša dijagnoza i polazna premisa da zlo i Zli neće birati i prezati od upotrebe bilo koga da bi se nametnuo, jer njegova je narav dijeliti. Narod koristi od tih podjela nema, on samo ispašta, on pati, narod je samo ponovno ponižen i pogažen u svojim najdubljim osjećajima, u svojoj najvećoj potrebi izlječenja, mira i spokoja, suosjećanja i empatije – opet dobiva udarce, opet mu se otvaraju stare rane, opet krvari. Dakle, Zli očito zloupotrebljava i ne preže upotrijebiti bilo koga tko mu stoji na putu. Zato nam je dužnost reći: Ne mogu u Vukovaru postojati dvije kolone! U Vukovaru može postojati jedna kolona ili nijedna kolona. Ili ćemo ove godine u tišini srca komemorirati žrtve ili ćemo se pokazati u jednoj koloni sjećanja, sjećajući se žrtve i patnje u Vukovaru, no dvije kolone ne mogu postojati. Moramo nastojati ići za tim da zaštitimo Vukovar i sjećanje na Vukovar i njegovu komemoraciju od upliva podjela koje vladaju u hrvatskom društvu. Minulih smo godina vidjeli te situacije i okolnosti u kojim su se formirale dvije kolone, dvije skupine, dva pristupa, da neki u Hrvatskoj – koji obilato žive od hrvatske države, obilato uživaju blagodati hrvatske demokracije, hrvatskoga državnoga proračuna i hrvatskih zakona – ucjenjuju kada će i hoće li doći u Vukovar, pod kojim će uvjetima doći u Vukovar… Još samo da se žrtve ispričavaju agresoru što nismo bili dosta podatne žrtve za njihovu agresiju! Svatko tko sluša ovaj govor jasno ga razumije, uvijek nomina sunt odiosa, ali ako treba osloviti i njih ćemo osloviti.

Očuvati jedinstvo iznutra
Nezadovoljstvo u Vukovaru i nikad dokraja ostvaren suživot kao da potvrđuju Vašu tezu iz knjige »Nevjera i vjera u četiri oka« da je nacionalna pomirba notorna smicalica. Zašto je nacionalna pomirba tek mehanički čin?

DR. MATULIĆ: Danas Crkva o pomirbi šuti, a svaki dan slavi pomirbu, molitvu pomirenja, traženje oprosta. No zanimljivo je da iz usta crkvene hijerarhije, svećenstva i crkvenih pastoralnih programa riječ pomirba rijetko izlazi, gotovo da je nema. Tko u svim silnim iskazima, dokumentarcima, igranim filmovima, izjavama i novinskim napisima najviše spominje pomirbu? Pomirbu najčešće zagovaraju i zastupaju oni koji su trebali biti lustrirani, koji su jednoznačno bili dio velikoga jugoslavenskoga komunističkoga zla, protiv kojega se vodio Domovinski rat. Domovinski rat nije bio samo obrambeni rat od velikosrpske agresije, nego i od komunističko-jugoslavenskoga terora. I pripadnici tih struktura svrstali su se na stranu pomirbe zato što je uvjet za pomirbu bio da se komunističke satrape ne smije dirati, da im se ništa ne smije dogoditi. To se već javno spominje ove 2017., a do 2027. sve će se jasno znati pa će i kamenje govoriti o tim zlodjelima, obmanama, lažima kojima smo i mi sami nekada bili pristaše, odnosno naivno smo vjerovali u njih.

Govor o pomirbi prešao je na stranu onih koji su učinili sve da do pomirbe ne dođe. Upravo oni danas koristeći i glorificirajući pomirbu kao da poručuju: »Ne dirajte u nas, ne prokazujte nas, ne lustrirajte nas i ne privodite nas pred lice pravde; nas koji smo podržavali zločin i laž, koji smo činili zlodjela u tom režimu.« I zato postoje takozvane dvije istine, od kojih je jedna lažna, opaka, izopačena, a zapravo je laž. No dvije istine ne postoje, postoje jedna istina i jedna laž koja se hoće nametnuti kao istina. I zato je jasno da pojedinci ne dopuštaju da se ostvari pomirba. Zanimljivo je da Crkva, jedina koja nosi riječ pomirenja, u koju je položena riječ pomirenja, koja je jedina sposobna pomiriti i jedina ima sredstva za pomirenje, nije jednakim intenzitetom nastavila o tome govoriti. Tuđmanov pristup pomirbi, jer on doista nije polazio od kršćanskoga pojma pomirbe, nego od općeljudskoga pojma, nije bio dovoljan, iako ni to nije malo. To je bila velika stvar koja je u danom trenutku pridonijela da Hrvatska očuva jedinstvo iznutra i da ostane jedinstvena na svojem putu ostvarenja samostalnosti.

Na ramenima giganata

No je li bolje biti zdrav a zatvoren, ili bolestan a otvoren? Postoje, naime, predodžbe i slike kojima možemo dočarati što je bolje. Je li bolje da se dijelimo, da smo rastrgani, da smo nejedinstveni ili je bolje ono kada smo bili progonjeni, poniženi, ali smo bili jedinstveni, znalo se tko je tko, znali smo cijeniti? Moramo stati pred grob bl. Alojzija Stepinca i njega zapitati: A što ti, bl. Alojzije Stepinče, kažeš o nama, o ovom našem narodu za kojega si se i ti nemalo žrtvovao? Pitanje je jesmo li ostali dosljedni našim duhovnim velikanima? Da, mi stojimo na ramenima giganata, ali možemo li i poput njih odgovoriti izazovima povijesnoga trenutka? Jer mi živimo sada, a oni su živjeli u svoje vrijeme i dali su što su smatrali da im je bila dužnost. Mi danas moramo dati svoj doprinos jer oni ne mogu umjesto nas to odraditi, ali moramo gledati u njih i njihov primjer, hrabrost, odvažnost, stamenost i postojanost pa reći: Mi moramo tako postupati. Mi ne smijemo ići podilazeći, ne smijemo se prilagođavati, ne smijemo raditi lažne kompromise, nego moramo biti postojani, stameni, čvrsti, uspravni i tako djelovati.

Naći prozorčić dobra
Spominjete bl. Stepinca koji se snažno borio protiv zla tadašnjega režima i ideologije. Jesu li baš sve ideologije zle i može li se uopće govoriti o većem i manjem zlu? Može li u kojem slučaju zlo biti mogućnost za postizanje dobra?

DR. MATULIĆ: U načelu da, čak i u katoličkom nauku i Katekizmu Katoličke Crkve stoji zapisano – temeljem Svetoga pisma – da je Bog u povijesti spasenja znao dopuštati neko zlo da bi se iz toga zla rodilo neko veće dobro. Kada iz perspektive posljedica gledamo svijest koju danas imamo o ratu, o miru, o ljudskom dostojanstvu, bi li ona bila tako izoštrena i duboka da nismo doživjeli okrutne povrjede ljudskoga dostojanstva u velikim zlima 20. stoljeća? Čovjek pritom zastane i kaže: Bolje da su se dogodili ti čini pa imamo danas ovu svijest, nego da se nisu dogodili pa da još uvijek živimo kao kakvi plemenski primitivci. Ali zašto mi sami ne bismo došli do te razine svijesti, zašto nam trebaju tako brutalno sredstva, poput rata, agresije, zla i mržnje da bi nas privela nekomu dobru? I to pitanje – stojeći pred živim Bogom – postavljam.

A kad je riječ o načelu manjega zla, ono stoji, ali s time da se načelo manjega zla nikada ne konfrontira s nekim dobrom. Ako živimo u otkupljenom svijetu, u svijetu koji je Krist otkupio od zla, kako čovjek svojom slobodom može biti izložen izboru samo nekoga zla, kako nema nekoga prozorčića dobra? Nažalost, znamo i po katoličkom nauku da postoje okolnosti i situacije u kojim se čovjek može naći i u kojim nema drugo birati nego zlo i tada dolazi načelo manjega zla. Manje je zlo dopušteno izabrati samo onda kada ne postoji nikakav tračak dobra u mogućnosti izbora. Kada smo stavljeni u okolnosti u kojim možemo izabrati samo zlo, tada nam je moralna dužnost promisliti koje je zlo manje i njega izabrati. Gdje je moguće učiniti dobro, nije dopušteno birati manje zlo iz bilo kojih okolnosti – bilo iz crkvenih, nacionalnih, europskih ili obiteljskih interesa. To načelo vrijedi i kada ulazimo u tajnu Domovinskoga rata i što se zbivalo u njemu. Bio je to obrambeni Domovinski rat u kojem su ratovali hrvatski vojnici i branitelji. Zasigurno je bilo situacija kada nije bilo moguće izabrati drugo nego manje zlo, ali bilo je more drugih situacija u kojim se moglo birati dobro – otvoriti koridor, poštedjeti starca i staricu, ne uzeti tuđu imovinu, poštedjeti tuđa materijalna dobra, ali bilo je i trenutaka kada su bili dovedeni u situaciju – ili mi ili oni.

Biskupsko poslanje pomirbe i izmirenja
Suočeni smo ovih dana i s tim da velikodostojnici Srpske pravoslavne Crkve hrvatske katolike prozivaju da tobože ne pozivaju dovoljno na bratstvo i dijalog. Patrijarh Irinej doslovno je nedavno u Šibeniku za katolički kler rekao: »Ni jedna riječ s vrha, od biskupa, nije čuvena da se izmiri taj narod, da prestane zlo.« Pitanje je možda naivno, no možete li objasniti kako je moguće da otac laži djeluje koristeći posvećene osobe?
DR. MATULIĆ: To je rekao patrijarh Srpske pravoslavne Crkve na tlu Šibenske biskupije u kojoj je u vrijeme Domovinskoga rata djelovao biskup Srećko Badurina, koji je cijelo svoje biskupsko poslanje u to vrijeme shvatio kao poslanje na pomirbu, mir i izmirenje. To je besmislica, to vrijeđa i ponižava. Neka kaže u kojoj je to eparhiji, pa i u cijeloj Srpskoj pravoslavnoj Crkvi, postojao makar i jedan takav biskup kao što je bio biskup Srećko Badurina koji je govorio na planu mira, pomirenja, sloge, prijateljstva između dviju Crkava i dvaju naroda!
Varani na razne načine
Pokojni prof. Tomislav Ivančić svojedobno je, govoreći o borbi protiv zla koje je poistovjetio s mrakom, rekao da se protiv mraka ne bori tako što ga se tjera kroz prozor, nego tako što se pali svijetlo. Kako ga danas upaliti pa da se ne ponovi mrak i zlo iz devedesetih?

DR. MATULIĆ: Svjetlo je u onoj najmoćnijoj Gospodinovoj izjavi: »Samo će vas istina osloboditi.« To je svjetlo jedna žarulja koja osvijetli cijelu prostoriju, a onda treba dodavati snage: činiti dobro, zauzimati se za pravdu, poštivati žrtve, poštivati patnju onih koji pate, zauzimati se za zajedničko dobro na svim razinama.

Je li to kolektivna ili osobna stvar i odgovornost?

DR. MATULIĆ: Istovremeno i kolektivna i osobna. Ne može se očekivati da netko tko na osobnoj razini nije osviješten bude osviješten i na kolektivnoj razini pa da zna što treba raditi. Prethodi osobna razina osviještenosti, osobna razina oslobođenosti, osobna razina pristajanja uz istinu i njezina spoznaja ili duboko uvjerenje da nas jedino istina može osloboditi. Potrebno je otvoriti sva vrata i sve prozore istini! I s takvim stavom baviti se onda kolektivnom ili zajedničkom razinom da to postane stav društva, stav svih ključnih društvenih čimbenika. Do sada smo imali priliku vidjeti mnogo toga neautentičnoga i nedosljednoga, da se jedno govori, a na kraju se drugo napravi, da smo na mnoge i razne načine bili izvarani. Dvadeset i dvije godine nakon završetka Domovinskoga rata i 26 godina od vukovarske i škabrnjske tragedije dovoljno je vremena. To je vrijeme kada se u životu pojedinca dostiže puna ljudska zrelost, to je vrijeme kada se završava školovanje na svim razinama, kada je čovjek zreo i odgovoran i kada preuzima svoj život u vlastite ruke. Možemo li reći za hrvatsku državu da je takvo društvo ili smo još uvijek rastrojeno, rastrgano i podijeljeno društvo?

Plijen struktura grijeha
Kako danas djeluje »megahobotnica zla«, pojam o kojem ste pisali u svojim knjigama? Ako postoji grijeh struktura, postoji li i kolektivno zlo? Možete li pojasniti kako je moguće da zlo zahvati elite i u međunarodnoj zajednici pa da mogu gledati kako se diljem svijeta događa eskalacija zla?

DR. MATULIĆ: U društvenim okolnostima najteže je uočiti glavu hobotnice. Ljudima je najteže pojmiti što su to strukture grijeha. Ponajprije je potrebno razumijevanje grijeha u sebi, a grijeh u sebi jest neposluh, otkazivanje posluha Stvoritelju i Bogu, postaviti se na Božje mjesto, htjeti biti kao Bog, ponašati se kao Bog, nametati se drugomu kao Bog. To je oholost i, kako kaže sv. Augustin, uzrok svakoga grijeha – to je struktura grijeha. Ako imate ljude koji organiziraju društveni i gospodarski život i donose zakone na svijesti da se stavljaju na Božje mjesto, onda se vidi kako se te strukture grijeha prelijevaju i zarobljuju društvo. Društvo ostaje kao u mreži struktura grijeha, ali te strukture grijeha korijen imaju samo u osobnom grijehu. U pozadini struktura grijeha stoje osobne odluke i osobna volja. Prema tome, nije riječ o tome da se mora raskrstiti s pravosuđem, nego sa sudcima i odvjetnicima; ne može se raskrstiti sa znanošću, nego treba raskrstiti sa znanstvenicima; ne može se raskrstiti s umjetnošću, nego treba raskrstiti s umjetnicima. Potrebno je suočiti se s ljudima koji podržavaju zlo, s ljudima koji čine zlo, s ljudima koji zapravo tvore tu mrežu koja podržava i producira strukture grijeha. U svakoj društvenoj sferi i djelatnosti strukture grijeha podrazumijevaju pojedince i skupine koje djeluju iz zlih, pokvarenih motiva, koji hoće nametnuti svoju istinu, pravdu i stavove. Nije potrebno ukinuti hrvatsku državu jer nije dobro sređena, niti treba ukinuti bilo koji njezin dio, nego se treba suočiti s ljudima koji podržavaju zlo, s njima se treba konfrontirati. Tada je zapravo društvo plijen struktura grijeha.

Kada je u božićnoj poruci zagrebačkoga nadbiskupa 1997. godine odjeknuo glas o grješnim strukturama, velik dio naknadne državotvorne i katoličke pameti raspredao je o opasnostima koga takve otvorene i jasne poruke odnosno prosudbe mogu dovesti na vlast, a ne da je posrijedi krčenje puta osloboditeljskoj istini, da je posrijedi istinski proročki govor Crkve. Danas, dvadeset godina nakon toga, vidimo da je bilo nasušno potrebno nastaviti tim putom, jer se uistinu radilo o proročkom govoru koji otkriva istinu. Zasigurno fenomen »Agrokora«, da spomenemo samo taj najeklatantniji primjer, ne bi bio poprimio takve razmjere da su se proročkim govorom, hrabrom vjerom i odvažnom nadom raskrinkavale strukture grijeha u hrvatskom društvu. Crkva nije poslana razbijati glavu koga će njezine poruke eventualno skinuti s vlasti, a koga dovesti na vlast, nego je poslana naviještati osloboditeljsku evanđeosku istinu, u zgodno i nezgodno vrijeme, svakomu stvorenju. U tome je njezina vjerodostojnost. Jesmo li onda bili do kraja vjerodostojni? Pitanje ima smisla.