Izlazak iz krize

0
154

Za krizu postoji univerzalni lijek.

Za tomislavcity piše: Marko Tokić

Svijet je uronjen u krizu, jer je to stanje koje odgovara onima koji nude navodna rješenja. Negdje u dubini sjene stoje oni koji kreiraju takav svijet u kojemu uvijek iznova mogu ponuditi novu viziju sretnije i bolje budućnosti, a njima je zapravo dobro (i tako treba i mora ostati). Ipak za krizu postoji univerzalni lijek.

Prije neki dan posve slučajno nabasah na intervju Hansa-Wernera Sinna njemačkog stručnjaka koji je sudjelovao u kreiranju novog HDZ-evog gospodarskog programa, u kojem ovaj Švabo (a tko će bolje od Švabe) za hrvatsku situaciju nudi (prepričavam) posve pouzdan i spasonosni lijek: Hrvatice trebaju više rađati i treba, u međuvremenu, produžiti radni vijek. Zar je trebao Švabo doći da nam to kaže?!

Prvi korak oporavka i izlaska iz krize jest povratak vjere u život, a život se može održati jedino i isključivo novim rađanjima. I to je kultura života. Rađati život mogu samo oni koji vjeruju, pa čak i unatoč svemu, u izlazak iz očaja (koji se usuđuju suprotstaviti narastajućoj spirali straha i beznađa). I to je temelj na kojem se može graditi budućnost. Preduvjet svih uvjeta jest rad na demografskoj obnovi. Uvođenje takvih zakonskih i drugih životnih pretpostavki (gospodarskih, kulturoloških i inih) koje će stimulirati rađanje. Žalosno je da u Hrvatskoj i BiH možeš dobiti poticaj za ovo ili ono, ali ne i za ono što je najvažnije – za dijete! Umjesto da cvilimo o pravima žena i njihovom raspolaganju vlastitim tijelom (kako bi opravdali neopravdivo: pobačaj) valjda bi borbu, pa i feminističku, trebalo usmjeriti u pravcu prava majke da s tri (i ako Bog da više) djece ima pravo na državnu plaću kao stalni zaposlenik odgojne ustanove: obitelji. Umjesto toga što radimo. Prisiljavamo majku da u ime očuvanja obitelji (jer se ne može živjeti od jedne plaće) ostavlja dijete na skrb predškolskih odgojnih ustanova. I onda i te predškolske ustanove zanemarujemo do te mjere kao da se tamo čuvaju i odgajaju nečija tuđa djeca. Nekada je bio problem nedovoljnog broja pedagoških radnika, danas, hvala Bogu, imamo dovoljan broj kvalificiranih „teta“, a ipak dopuštamo da u našim vrtićima jedan teta „čuva“ i preko tridesetero djece. Ako ih uspije, u takvim okolnostima, uistinu žive sačuvati to je za svaku pohvalu. (O odgojnim aktivnostima teško da uopće možemo govoriti, o skrbi i ljubavi za svako pojedino dijete, o odgajanju i usmjeravanju njegovih darova govore tek iluzionisti ili demagozi).

No da se vratimo temi demografska obnova i svim mogućim stimulacijama pronatalitetne politike (koja omogućava rađanje i održanje života). Što ona sve podrazumijeva?

I ovaj univerzalni lijek jest početak, jer uvjetuje promjenu filozofije jednog društva (i jednog naroda), ali je on tek preduvjet svih ostalih uvjeta koji ga potom nužno moraju slijediti. I osiguranje radnih mjesta (i posao) i plaćanje tog posla. Svima je poznata, nažalost često gorka istina, da se na žalbu kako radnici ovdje ili ondje ne primaju plaću i mi sami znamo narugati da tko je to još vidio da kad već imaju privilegij što rade oni bi i plaću. Ali… Plaćanje rada je preduvjet kakve takve društvene pravednosti. A poslovi koji donose zaradu cilj su svakog društva. I u tom pravcu treba usmjeriti ekonomski um. I to je posao koji treba obaviti nakon što se osiguraju navedeni preduvjeti: više rađanja i u međuvremenu produženi radni vijek.

Produženi radni vijek izgleda da više nije problem, budući da se od „običnih“ mirovina i ne da baš živjeti ljudi koji se primiču odlasku u mirovinu počinju tražiti sve moguće načine da je odgode (ako je to moguće). I gotovo da bi se tu mogao postići društveni konsenzus ili se makar tako čini.

Ali, što je radilo naše društvo? I kako se ponaša?

Hercegovinom kruži anegdota kako se navodno nedavno potužio neki čovik da bi dobro bilo, ako ga zdravlje posluži, izdurat na poslu još ove tri godina pa da ko i dica ode u mirovinu.

Priča može i ne mora biti istinita, ali ona govori o preranom umirovljenju i apsurdu okolnosti u kojima živimo. Sjetite se samo recimo umirovljenja naših vojnika (HVO-a i HV-a) za koje se, na ovaj ili onaj način, tražilo opravdanje, te usklađivanje s NATO standardima, te odricanje od svih onih koji su sudjelovali u ratu, te ovo, te ono… Prisjetimo se i priče o takozvanoj Rojsovoj inženjeriji, koju se raspustilo postavljajući pitanje njezina legaliteta, pa i problema s umirovljenjem tih ljudi… A zamislimo samo da je netko u Hrvatskoj vodio hrvatsku politiku (a ne politiku stranih cestovnih korporacija i/ili konzorcija, kad bih još samo znao što ovi izrazi znače) i umjesto raspuštanja tih inženjerskih postrojbi i umirovljenja vojnika usmjerio novac u njezino tehničko i tehnološko unaprjeđenje, a hrvatske vojnike umjesto u mirovinu usmjeravao u te postrojbe koliko bi naše autoceste bile jeftinije i brže izgrađene (i druge ceste u Hrvatskoj i BiH gdje žive Hrvati). I koliko bi hrvatskih vojnika još uvijek bilo na raspolaganju svojoj hrvatskoj državi i svome hrvatskome narodu.

Umjesto toga išlo se na prisilna umirovljenja. I optuživalo, i optužuje se, one koje se umirovilo da žive na društveni račun. I ne samo one koje su prisilno umirovilo, nego čak i one koji su izgubili svoje najdraže u nametnutoj agresiji (i krvavom ratu), pa čak što više i one koji su stopostotni ratni vojni invalidi koji su svojim tijelom štitili i branili svoj narod i njegov opstanak.

Mi živimo u vrijeme apsurda, ali da ćemo doživjeti da u našoj zemlji, a nitko ne zna u ime čega (i navodno se ne zna u ime koga), okupljaju se navodno slučajno neki navodno ljudi kako bi napali upravo te ljude (koji opravdano prosvjeduju) protiv poniženja i omalovažavanja, protiv negacije njihove žrtve i žrtve im poginulih suboraca. Protiv posvemašnje negacije i omalovažavanja povijesne istine da je na toj žrtvi, i na sveukupnom prinosu hrvatskoga naroda u Domovinskom ratu pod vodstvom predsjednika Franje Tuđmana, uspostavljena Republika Hrvatska (međunarodno priznata, suverena i demokratska). Ima li većeg apsurda od toga da u državi, koja je stvorena na njihovoj krvi i krvi njihovih pokojnih suboraca, stopostotni ratni vojni invalidi ovih dana očekuju napad. Od koga? Ima li hrvatske države? Pod ovom i ovakvom vlašću, izgleda nema. Umjesto da se o tome priča, špekulira i dižu tenzije sve državne službe do sada su morale otkriti aktere, organizatore, nalogodavce i poduzeti sve potrebne korake da se takve antidržavne i protunarodne elemente spriječi, zaustavi i sankcionira. Ne! Države se od njih ne brani, dapače njezini organi ih hrane, potiču i novinski promoviraju kao da su oni, a ne oni koje će napadati, branili Vukovar, Dubrovnik, Zadar, Zagreb i oslobađali Hrvatsku u Bljesku i Oluji…

Ovakvu zamjenu teza svijet jedva pamti! Izgleda da je braniti vlast i jednog ministra (i njegove pomoćnike) važnije nego obraniti državu.

Kako u takvim okolnostima usmjeriti pamet u pravcu ozdravljenja? Kako se vratiti priči o rađanju života (njegovoj zaštiti i očuvanju), kako se vratiti uopće na priču o nužnom produženju radnoga vijeka, kako se vratiti na priču o osiguranju posla i iznalaženju takvih poslova koji donose zaradu kako bi oni koji rade mogli imati plaću?

Za početak je izgleda ipak nužno promijeniti vlast! No, ni to nije dovoljno nužno je mijenjati i dosadašnju politiku, jer sadašnji pravac samo je nastavak (ili kako to danas vole reći kontinuitet) politike apsurda. Izlazak iz začaranog kruga, uvijek je i jedno moguć, odbacivanjem praznovjerja.

Prava vjera i prava nada uvijek je povezana s poštivanjem istinskih vrijednosti, a uvijek i svako ljudsko pravo počinje od onog temeljnog: prava na život.

Stoga, iako nisam ekonomski stručnjak, vjerujem da je Švabo s početka bio (i ostao) na pravom tragu istinskog izlaska iz krize.