KAKO AKTIVIRATI KOMPLETNO ISELJENIÅ TVO U ODLUÄŒIVANJU O SUDBINI HRVATSKE?

0
135
20.06.2015., Osijek - U kinu Urania predstavljen voditelj i izborni timovi HNS-a za parlamentarne izbore. Vesna Pusic. Photo: Davor Javorovic/PIXSELL

Državotvornost je onemogućiti pojavu Vesne Pusić, a ne natjecati se s njom!

Autor: Marko Ljubić/marko-ljubic 

Profesor emeritus Sveučilišta Panthéon-Assas u Parizu Mark Gjidara nema pristup hrvatskim medijima, jer njegovo postojanje, njegova međunarodna intelektualna i znanstvena relevantnost sami po sebi isključuju pojavnost Vesne Pusić i njenih nadriznanstvenih promotora.

Tragikomično je bilo gledati Vesnu Pusić kako se – suočena s mogućim osporavanjem u Hrvatskoj svoje kandidature za glavnog tajnika UN-a – poziva na Hrvatsku, riječima da “kad god Hrvatska ima priliku nešto važno napraviti u svijetu uvijek se to nastoji srušiti”.

Koja Hrvatska?

Gdje, kada i kako je Vesna Pusić provjerila što konkretna, živa, postojeća Hrvatska misli? Na izborima koji su joj omogućili da postane ministrica vanjskih poslova?

Profesor Mark Gjidara: “Stvarno sudjelovanje na izborima, djelatno vršenje prava glasa, ne može se tumačiti samo paradigmom racionalnog djela ili čisto materijalističkim pojedinačnim računanjem između troška i koristi do kojih dolazi kad smo (ne)upisani na biračkom popisu i kad se raspitujemo o izbornom ulogu. Političko sudjelovanje i čin glasanja mogu se tumačiti samo ako se uzmu u obzir druge pobude, napose identitetne prirode. Glasanjem birač čini više od izražavanja vlastitog mišljenja. Iskazuje privrženost, zalaganje prema zajednici u kojoj se prepoznaje. Ne glasati značilo bi izdati spomen na one koji su se borili kako bi spomenuta zajednica mogla uživati slobodno i jednakopravno glasačko pravo, te efikasno ga vršiti. To bi i na stanovit način duboko dovelo u pitanje nacionalni opstanak i njegov društveni poredak. Zabraniti skupini građana i pripadnika nacije sudjelovanje u glasanju, znači ‘oteti’ im državljanstvo, isključiti ih iz nacionalnog korpusa i lišiti ih prava građanstva. Spomenuta diskriminatorna postupanja, nauštrb javnih i individualnih sloboda, ne bi smjela postojati u istinskoj demokraciji.” (Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 52, 2/2015., str. 279.- 309.)

Može li netko naći bilo što u riječima vrhunskoga međunarodnog znanstvenika, bilo što – što bi poistovjetio s Vesnom Pusić?

Izbori nisu izbori, ako mogućnost izbora nije dostupna svima koji moraju imati pravo izabrati. Izbori su, kao i državnost, nedjeljivo pravo, ako je bilo tko spriječen u ostvarivanju prava, svi su spriječeni. Kao u množenju, što god naveli s jedne strane, ako je s druge strane nula – rezultat je nula.

Kako HDZ može spriječiti, naravno, ako hoće, ako misli da treba, ako polazi od toga da je bitno drukčiji od Vesne Pusić, takve pojave u Hrvatskoj? Protukandidaturom koja i prije nego je istaknuta otvara pitanje njezine legitimnosti i svodi Karamarka na surogat Vesne Pusić?

Promotori Vesne Pusić

U glavi mi i sada zvoni izjava uglednog danskog bankara prošle godine, koji je bez diplomatskoga uvijanja jasno rekao kako današnja hrvatska ekonomska politika nema u Europi nikakav – integritet. Ja bih išao dalje i postavio pitanje – može li ekonomska politika suvremene države imati integritet ako državna politika nema nacionalni integritet?

A tko to današnju Hrvatsku, naraštaje njenih ljudi, podučava o svemu, pa i o integritetu?

Upravo su pojave kao Vesna Pusić i gomila trabanata iza nje u žutim, zelenim, crvenim i ostalim majicama koje gledamo u medijima svakodnevno, proizvod nametnutih “autoriteta”, čiji autoritet ni u jednome segmentu kompetencija usporedivih sa standardima iz koje dolaze “zgroženi inozemni diplomati” na koje se poziva Jutarnji list kukajući zbog mogućega osporavanja Pusićkine kandidature u Hrvatskoj, ne bi bio dostojan ni – prijezira. Ne bi bio moguć.

Svi ti silni profesori, znanstvenici, intelektualci koje nam godinama nameće vladajući poredak, prije svega na HTV-u, koje svaki dan gledamo i slušamo, a oni nam pojašnjavaju poželjne standarde, navike i potrebe, zapravo su također – ništice. Potpune ništice, pogotovo u znanstvenim krugovima, na koje se u redovnim propovijedima naciji pozivaju.

Ni jednoga od njih – nikakvoga Puhovskoga, Rimca, Josipovića, Kregara, Klasića, nikakvu znanstvenicu Pusić ili znanstvenike Lalića i Zakošeka – nitko nigdje u svijetu relevantne znanosti neće naći. Nitko, nikada i nigdje. A mi smo, kako god bilo, dio toga svijeta, dio svjetske elite, od kada smo postali usprkos nastojanjima Vesne Pusić i kompanije, dio Europske unije.

S druge strane, ljudima kao što je recimo profesor emeritus Sveučilišta u Parizu Mark Gjidara, omogućene su posve uske znanstvene niše i potpuna blokada u najširoj javnosti. Zbog čega?

Pa upravo zbog toga što njihovo postojanje, njihova međunarodna intelektualna i znanstvena relevantnost sami po sebi isključuju samu pojavnost Vesne Pusić i njenih nadriznanstvenih promotora, isključuju svaku manipulaciju svojom kompetitivnošću i provjerljivošću.

Profesor Gjidara ima u međunarodno klasificiranim časopisima više radova nego svi sveučilišni profesori na hrvatskim društvenim i humanističkim znanostima zajedno. Zašto se ovdje pozivam na profesora Gjidaru?

Pa upravo zbog toga što je jedini način razbijanja svih monopola, zloupotreba, korupcija, nesolidnosti i zbirno antihrvatskoga djelovanja na svim područjima, isključivo konkurencija, kompetitivnost, znanje, na svjetskom tržištu. Proroci neokomunizma će zaurlati na izraz „antihrvatski“, ali nije pretežak, nije ni neutemeljen, upravo zbog toga što sprječavanje razvoja sposobnosti, potencijala i napretka jest – protiv prirode čovjeka, pa po istom obrascu mogu biti i antiamerički, antiruski, antisrpski ili antihrvatski. Sve strano čovjeku je i antinacionalno. Bez konkurentnosti u svemu, nitko se u Hrvatskoj ne može obračunati ni s jednom nakaradnom pojavom.

Današnja Hrvatska razbaštinila nekoliko milijuna svoje djece

HDZ danas, da bi pokazao kako je sazrio, da je drukčiji od vladajuće koalicije, da zavrjeđuje potporu hrvatskoga naroda mora prestati naganjati vještice i bolesne pojave koje fabricira aktualna vlast i njezin pripadajući poredak u svim segmentima Hrvatske. Egzistencijalna nužnost je promovirati načela konkurentnosti, provjerljivosti, kao temelj svakoga isključivanja monopola, podvale, nelegitimnosti, prije svega u svojoj stranci. A ne, ističući Karamarkova protukandidata, naciju a priori po tko zna koji put dovoditi u posve suženim okvirima u situaciju opredjeljivati se između dokazane gadljivosti i, najblaže rečeno, opravdanih sumnji.

Ne može se govoriti o legitimnosti političkoga poretka, ako nitko u zemlji ne zna ni približno koliko je Hrvata diljem svijeta spremno participirati u odlučivanju o svojoj Domovini, a to je neupitno pravo i standard koji danas poštuje demokratski svijet, koji ističe kao minimum svaka nadzorna i pravna institucija Europske unije, a koje argumentirano brani i promovira vrhunska pravna i politološka znanost u svijetu.

Tragikomično je bilo ovih dana u tijeku nekakve karikature od predizborne kampanje slušati prepucavanja i jadikovke oko odlaska „mladih ljudi“ u inozemstvo. To je, kao i sve oko čega se spori aktualni politički establishment, samo vrh ledenoga brijega, i zapravo najmanji problem. Nije relevantna politička poruka trabunjati o tome kako Hrvatska mora spriječiti odlazak „mladih i pametnih“ ljudi. Ključna je stvar da Hrvatska ne smije to ni pokušati sprječavati, jer smo slobodna zemlja. Problem je što u Hrvatsku ne dolaze mladi i pametni ljudi, a tragedija da oni koji odluče iz tisuću razloga otići samim time gube realnu mogućnost utjecati na sudbinu Hrvatske. Tragedija je što je današnja Republika Hrvatska stjecajem okolnosti razbaštinila nekoliko milijuna svoje djece.

Evo što o tome kaže profesor Gjidara: “Danas, na međunarodnoj sceni, položaj svake zemlje tijesno ovisi o sposobnosti korištenja i vrednovanja gospodarskih, socijalnih, kulturnih i ljudskih aduta kojima raspolaže. Jedan od tih aduta jest prisutnost ljudi iz te zemlje u inozemstvu, ona uvjetuje ‘međunarodni sjaj jedne zemlje’.” (Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 52, 2/2015., str. 279.- 309.)

O izbornome pravu profesor Gjidara nastavlja: “Glasanje je znakovit čin državljanstva i/ili građanstva. U povijesti, glasanje se ustalilo kao svojstvo pojedinaca koji pripadaju nacionalnom korpusu. Pravno uređenje prava glasa i sama definicija prava građanstva i njegovih granica, bili su usredotočeni na posjedovanje državljanstva. Zakoni su spojili pravo glasa s pripadnošću naciji. Danas, u sociološkom i teorijskom pogledu, čin glasanja održava uvijek usku vezu s pripadnošću naciji. Ujedno oslikava osjećaj postojanja jednoga nacionalnog ‘Mi’, i osjećaja pripadnosti tom zajedničkom biću. Ako nisu sve nacije nužno prianjale uz demokraciju, sve su se demokracije – posebno masovne demokracije – nadahnjivale pripadnošću naciji”. (Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 52, 2/2015., str. 279.- 309.)

Civilizacijsko pravo dijaspore

A sad usporedimo kampanju koja se godinama bjesomučno vodila u Hrvatskoj protiv hrvatskoga iseljeništava, a pogotovo protiv političke participacije hrvatskoga naroda u BiH u temeljnim državnim pitanjima Republike Hrvatske. Već sam ranije pisao da je eutanazija državnopolitičkih prava bosanskohercegovačkih Hrvata i ukupnoga hrvatskoga iseljeništva prvi preduvjet za uništavanje hrvatske državnosti u samome središtu, u Zagrebu. Hrvatska državnost je tronožac koji ne može samostalno stajati bez bilo koje svoje noge.

Sjetimo se famoznih “poreznih obveznika” koje su upravo Pusić i njena logistička bulumenta na sveučilištima i u medijima, te nevladinim udrugama, nametnuli kao vrhunac esencije pojma građanstva, a građanstvo kao suprotnost nacionalnome identitetu.

Državnost je kao kategorija nedjeljiva, proizlazi iz nacionalnoga identiteta, a iz njega se razvijaju sve izvedenice, pa i pojam građanina. Svediva je na pravo braće i sestara da, bez obzira što neki žive u Dalmaciji, neki u Hercegovini, neki u Americi, a neki u Australiji, imaju neosporno civilizacijsko pravo utjecati i odlučivati o imovini svojih roditelja.

HDZ danas mora izbjeći pogreške koje je učinio listom za dijasporu, jer je upravo ona bila banalizacija apsolutnoga prava glasa i omogućila antihrvatskim strukturama u zemlji, sotonizaciju, a nakon toga i eliminaciju izbornoga prava milijuna hrvatskih građana. Upravo takvom banalnom operacionalizacijom Tuđmanove vizije da iseljena Hrvatska mora participirati u hrvatskoj državnosti, HDZ se i doveo u situaciju da bira između propasti referenduma za ulazak u EU i svođenja prava iseljene Hrvatske na standarde i pravo Milorada Pupovca.

Danas je za rješenje tog problema nužno promijeniti nekoliko ključnih zakona, a prije svih Zakon o državljanstvu, koji kod malih naroda u permanentnom izumiranju kakav je slučaj u Hrvatskoj, mora biti izrazito rigorozan, zatim Izborni zakon, ali i najaviti dalekosežne promjene ustavno-pravnoga okvira.

Sindrom Bandić

Državni ustavni i pravni poredak ovakav kakav imamo danas jednostavno ne može apsolvirati sami temelj hrvatske državnosti – ukupan hrvatski narod i nužnost njegove participacije u državnim poslovima. Zbog toga današnje vodstvo HDZ-a mora ponuditi odgovore na ta pitanja, jer bez toga ne može ponuditi ni jedan relevantan odgovor na goruća pitanja Hrvatske.

Zabluda je govoriti o iseljenoj Hrvatskoj kao investitorima, nekakvim stričekima koji će popravljati zablude svoje subraće u domovini, jer vrijednost iseljene Hrvatske prvenstveno je u političkoj, demokratskoj i državotvornoj kulturi, koju su mogli naučiti u zemljama u koje su pobjegli ili se iselili iz domovine. To je današnjoj Hrvatskoj daleko potrebnije od svih silnih milijardi dolara ili eura kojima raspolažu hrvatski iseljenici, zbog stoljetne diktature u kojoj su današnji naraštaji Hrvata u domovini živjeli. Zbog naslijeđa komunističkoga poretka i snažnoga djelovanja klasične pete kolone u suvremenoj Hrvatskoj, hrvatski narod u domovini još uvijek nema dostignuti prag državotvorne kulture. Da ima, Vesna Pusić ne bi bila moguća.

Ključno je pitanje danas, je li Tomislav Karamarko, kao deklarirana domoljubna snaga, svjestan tih činjenica i je li on spreman konačno učiniti sve da u Hrvatskoj vlada ideja i najkonkurentnija politika o kojoj će se relevantno moći izjasniti svaki Hrvat?

Računati na sindrom Bandića, kojega usprkos grčevima u želucu ljudi biraju naspram Josipovića, Kregara ili Ostojića, je zapravo Hrvatsku svoditi na vrijednosti – Vesne Pusić.

Zašto je krucijalno pitanje aktivirati kompletnu iseljenu Hrvatsku u odlučivanju sudbinom zemlje?

Jedino izravno uključivanje milijuna hrvatskih građana diljem svijeta u odlučivanje o državnim interesima Republike Hrvatske jamči legitimnost nacionalne politike, jedino to može natjerati sve političke subjekte u Hrvatskoj na promjenu kako programskih, tako i presudnije, idejnih i kadrovskih politika. To je elementarni preduvjet za uvođenje kompetitivnosti u svako odlučivanje o društvenim i razvojnim pitanjima zemlje. Nemoguće je govoriti o ekonomskom razvoju ili blagostanju bez tih načela. Drugim riječima, ako Hrvat u Žepču ili Los Angelesu ne bude mogao odlučivati o sudbini hrvatske države, porezni obveznik u Samoboru će, ili morati usvojiti nekonkurentnost, a time korupciju kao pravilo postojanja, ili propasti, a nikada neće postati uspješan kao njegov rođak u Njemačkoj. Tko ne vjeruje neka upita Amerikance, Engleze, Francuze ili Nijemce.bpz.ba