Knjigozori Miljenka Stojića: Oni nastupaju

0
761

Nikola Mate Roščić, Revolucije razaraju Krista, Vlastita naklada, Šibenik, 2013.

Pred očima nam je mnoštvo kolumnista što dnevno galopiraju kroz medije. Jesmo li mudriji nakon čitanja njihovog štiva? Ne bih rekao. Ali ćemo zacijelo biti mudriji kad pročitamo ove oglede i traganja, kako ih sam pisac naziva. Nakon toga i kolumnisti, i mediji, i puno toga bit će nam jasnije.

Naslov knjige jasno nam kaže da je govor o revolucijama, zatim da one razaraju Krista. Složili se ili ne, ne ćemo moći reći da Roščić ne progovara izvorno o svemu. Njegov je stav takav i gotovo. Potkrepljuje ga čak s 271 bilješkom, iako je knjiga zapravo nevelika. Uspoređujući njih i ispisani tekst vidimo da je rabio mnoštvo izvora i nad njima razmišljao. Pohvalno za jednoga znanstvenika, a kamo li ne za onoga tko kaže da tek piše oglede i da traga.

Kao majka svih revolucija u ovoj se knjizi pojavljuje ona Francuska iz 1789. Njezin prikaz potpuno je različit od prikaza na kakve smo do sada naučili. Jasno se kaže da je krv tekla potocima i da je načelo jednakosti, slobode i bratstva bilo samo krinka za sve to. Zapjenjeni revolucionari umislili su si postaviti se umjesto Boga pa su trodioba vlasti i tri revolucionarne parole postali sekularno Trojstvo. »Iz tih revolucionarnih korijena proizišao je liberalizam, komunizam, socijalizam, feminizam, globalizam, multikulturalizam te mnogi drugi smjerovi i ideologije.« (str. 28.) Na izborima za Skupštinu državnih staleža u svibnju 1789., neposredno prije izbijanja revolucije, dvije trećine izabranih izaslanika bili su masoni. To baca zanimljivo svjetlo na sve što se kasnije događalo. Između toga svakako treba izdvojiti prvi slučaj genocida u povijesti koji se dogodio u pokrajini Vandeji. Jakobinci su usmrtili oko 120.000 katolika jer su odbili prihvatiti njihova bezbožna načela. Ali slične stvari događale su se i diljem Francuske. Crkva je jednostavno doživjela holokaust.

Uz bok Francuskoj revoluciji Roščić stavlja i talijanski Risorgimento, Meksičku anticrkvenu revoluciju, genocid nad Armencima, Španjolski »građanski rat« (koji to zapravo nije bio) te razne komunističke revolucije. Perjanice su to revolucija koje pamtimo u ovo suvremeno vrijeme. Nema se ništa dobra reći o njima. Gdje su se pojavile iza sebe su ostavile spaljeno tlo i ubijene ljude.

Zacijelo bi sve bilo zanimljivo vidjeti i pod društvenim vidom, iako ga i ovdje ima dosta. Crkva je, naime, ukorijenjena u prostor i vrijeme pa događaji s njom nisu nešto izdvojeno.

Tko želi shvatiti donesenu građu svakako mora pozorno pročitati Pristupno slovo. Tu pisac sažima svoje misli i objašnjava zbog čega na povijesne događaje gleda tako kako gleda. »Stoga svaka revolucija ima svoju prethodnu filozofiju odnosno svoju ideologiju, a potom svoju agitpropovsku i apologetsku dogradnju. Iluminizam je bio ideologija Francuske revolucije, marksizam je ideologija Oktobarske i svih drugih komunističkih revolucija, teorija rase, krvi i nacije ideologija je Hitlerovog nacizma i svih oblika fašizma. Nakon izvršenog prevrata novi režim nameće svoje novo tumačenje prošlosti, diktira i oktroira novi ustroj vlasti i vrjednota i to na način totalitarnog režima koji zadire u sve pore i razine života, ponašanja, mišljenja.« (str. 10.) Zaista sažeto iznijeta bit svih revolucija.

Ne nasjedajmo na to da ove knjige nema u medijima. Pa kako će je biti kada govori protiv njih, činjenicama koje su jednostavno neoborive. Umjesto toga čitajmo je, preporučujmo drugima i tražimo slične njoj da bismo raskužili ovo vrijeme u kojemu živimo.

Miljenko Stojić bpz.ba