MARKO LJUBIĆ+ – Ne smeta Milanoviću maÄ‘arska žica, nego Orbanova nacionalna politika!

0
122

Ljubic-158x90 Marko Ljubić                                                                                                                                                          Treba razoriti medijski blokadu prema Mađarskoj koju sustavno razvija neokomunistička anacionalna vlast u Hrvatskoj, jer je u najvažnijim pitanjima oporavka i razvoja hrvatske državnosti i određivanja vizije nacionalne budućnosti hrvatskoga naroda Orban putokaz, a ne zlo!

Je li žičana ograda kojom mađarska vlada štiti svoje državne granice od nezakonitoga prolaska migranata stvarni razlog otvorenog neprijateljstva koje hrvatska vlada i prorežimski mediji u Hrvatskoj svakodnevno pokazuju prema predsjedniku mađarske vlade Viktoru Orbanu?

Naravno da nije.

Razlog je nacionalna politika Viktora Orbana, koja je za sve susjedne zemlje sličnog tranzicijskog profila opasan primjer traženja vlastitog nacionalnog identiteta u međunarodnim odnosima, te nastojanja ostvarivanja prije svega svojih nacionalnih interesa. To je daleko veći problem nego tisuće ograda i zidova. U tome nema nikakvih principa, samo besramna obmana kojom se ispire mozak, u ovom slučaju hrvatskom narodu.

Viktor Orban je u svom govoru nakon ponovnog dolaska na čelo mađarske vlade 2010. godine istaknuo: „Mađarski građani očekuju od mađarskih čelnika da razviju novi oblik državne organizacije koja – nakon epohe liberalne državne organizacije – ponovno čini mađarsku zajednicu konkurentnom poštujući kršćanstvo, slobodu i ljudska prava“.

Smije li netko u Hrvatskoj danas ovako izraziti nacionalne interese i viziju suvremene hrvatske države, a da istodobno ne bude razapet na križ? Je li netko među relevantnim političkim akterima, pri čemu mislim prije svega na vodeće političke koalicije, o ovim stvarima progovorio riječi tijekom zadnjih godina od kada je evidentno da u Hrvatskoj nije u pitanju samo ekonomska kriza, već duboka društvena kriza, kojoj je ključni generator politika i invalidni državni poredak?

Naravno da nije nitko, prije svega s tzv. ljevice, a ako se i čuje nekakvo mucanje na tzv. desnici brzo ga se poklopi rafalnom paljbom na medijskoj i političkoj sceni, sotonizira ga se kao na primjer Tomislava Karamarka, a sve to slijede snažni međunarodni pritisci.

U čemu je dakle problem Viktora Orbana u današnjoj Hrvatskoj?

Problem je što je Orban sve ono što hrvatski političari, pogotovo na ljevici, nisu, a morali bi biti! Naravno, na autentičan hrvatski način.

Koje sličnosti današnja Hrvatska ima s današnjom Mađarskom?

Što to Orban čini, a smeta neokomunistima u RH?

I jedna i druga zemlja su bile pod dugogodišnjom komunističkom okupacijom, Mađarska bivšeg SSSR-a, Hrvatska bivšeg SFRJ. Mađarska pod dominantnim ruskim utjecajem, Hrvatska pod dominantnim srpskim utjecajem. Mađarski narod u većini živi izvan granica nacionalne države, baš kao i hrvatski. Mađarska se mora snažno pozicionirati na karti srednje Europe prije svega, baš kao i Hrvatska. Mađarska, odnosno Viktor Orban, nakon katastrofe u koju je Mađarsku uvela bivša socijalistička vlada, integrira kompletan mađarski narod pod jednu državnu zastavu i temeljni nacionalni interes. Hrvatska lijeva, a u biti anacionalna vlada svim raspoloživima sredstvima razbija nacionalni korpus, potpuno je obespravila hrvatsko iseljeništvo i državu isporučila inozemnim strateškim interesima, ali i neprijateljskoj politici vrlo agresivne razbojničke države Srbije.

Orban,usprkos svim pritiscima, ne odstupa od ostvarivanja nacionalnih mađarskih interesa, Milanović i Pusić usprkos probijanju tu i tamo slabo organiziranih nacionalnih vapaja, potiču zastrašujući pritisak na deidentifikaciju hrvatskoga naroda i svođenje nacije na – zombije pod zajedničkim nazivnikom poreznih obveznika. Evo što o tome kaže Orban: „Mađarski narod nije samo skupina pojedinaca, nego zajednica koja treba biti organizirana, ojačana i izgrađena“.

A Vesna Pusić i njezin stvarni potrčko Zoran Milanović će, na zahtjev da svi Hrvati gdje god žive moraju imati pravo na odlučivanje o nacionalnim interesima putem poštenih izbora, promovirati politiku potpuno suprotnu Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i svim razumnim nacionalnim ciljevima. Pravo na odlučivanje se svodi na nepostojeći politološki termin u teoriji državnosti, na – porezne obveznike!

U Hrvatskoj NGO-i divljaju, u Mađarskoj se zna što su i čije interese zastupaju!

Današnjom Hrvatskom divljaju stotine formalnih nevladinih udruga, koje predvodi dvjestotinjak klasičnih inozemnih plaćenika, koji su pravnim inženjeringom razmješteni pod različite nazive radi dubljega zahvaćanja u državni proračun i međunarodne financijske izvore, čija politika i navedeni civilni zahtjevi više nisu ni skriveni, već otvoreno i izrazito anacionalni i vrlo često suprotni, pa i neprijateljski prema autentičnim hrvatskim interesima.

Evo kako se Orban odnosi kao državnik prema takvoj situaciji u Mađarskoj, koju je zatekao dolaskom na vlast 2010. godine: „Mi smo u slučaju nekih nevladinih organizacija koje su često pod povećalom društva, ustvari suočeni s političkim aktivistima koje plaćaju stranci, koji pokušavaju Mađarskoj nametnuti inozemne interese. To treba biti jasno istaknuto tijekom preustroja mađarske države i to je razlog zašto je iznimno opravdano da je mađarski parlament formirao Komisiju za redovito praćenje, bilježenje i objavljivanje inozemnog utjecaja”.

U udžbenicima o elementarnim pitanjima nacionalne sigurnosti, što je prvorazredna zadaća svake suvremene države, naglašena je sigurnosna kontrola i trajna provjera inozemnoga djelovanja na državnom teritoriju. Pogotovo je to vrhunska državna i sigurnosna obveza u razdoblju vrlo fleksibilnih standarda djelovanja međunarodnih nevladinih organizacija i institucija u demokratskim zemljama. Upravo sukladno razvoju slobode odgovornog djelovanja, države nastoje spriječiti svaku djelatnost koja se kosi s temeljnim državnim i nacionalnim interesima. Zbog svijesti i znanja o tome Orban je, baš kao i Putin, ozloglašen na „Zapadu“. Bilo bi razumno poći od činjenice da državnik kao Putin, koji je usto čitav život bio vrhunski obavještajac u ponajboljoj obavještajnoj školi svijeta, zna kako se štite nacionalni interesi. A vlastita glupost i neznanje o funkcioniranju suvremenih nacionalnih država ne mogu se opravdavati sotonizacijom Orbana, koji točno zna što smije u zaštiti i afirmaciji nacionalnih interesa svoga naroda.

Početkom listopada ove godine u Budimpešti je najveća kineska banka Bank of China otvorila svoje predstavništvo, prema dogovoru na najvišoj međudržavnoj razini. Treba li napominjati da je ta banka odlukom kineske vlade, a zajedno s Rusijom, Indijom, Brazilom i Južnom Afrikom formirala alternativni MMF, s temeljnim kapitalom od tisuću milijardi dolara, kojom sve te države i zemlje nastoje izbjeći špekulativni i kolonijalni utjecaj MMF-a, a ustvari angloameričkih državnih interesa.

Što Orban ponavlja mađarskim ljevičarima?

Evo što je tom prigodom Orban rekao: „Dok raskidamo s dogmama i ideologijama koje je Zapad usvojio, nastojimo pronaći oblik organizacije zajednice – novu mađarsku državu – koji će omogućiti da naša zajednica bude konkurentna u velikoj globalnoj utrci u desetljećima koja dolaze”, a ta izjava se nastavlja na njegovu programsku izjavu iz 2010. godine, nakon što su vladu preuzeli mađarski ljevičari: „Moramo prekinuti s liberalnim načelima i načinima društvene organizacije prema kojima prethodna liberalna mađarska država nije zaštitila imovinu u zajednici, nije obvezala većinski mađarsku vladu da prihvati Mađare koji žive diljem svijeta kao dio mađarske države i nije spriječila da zemlja pada u dugove ili zaštitila obitelji od ‘dužničkog ropstva’“.

Je li se već nazire stvarni razlog sotonizacije Viktora Orbana, koji HTV prije svih, a posve sigurno po nalogu umova vladajuće anacionalne koalicije u Hrvatskoj, godinama provodi?

Siguran sam da svatko, tko bar površno vidi ciljanu dekonstrukciju hrvatske nacionalne državnosti, vidi u čemu je problem. Problem je u tome što za Orbanovim izjavama koje sam citirao vapi hrvatski narod, kao i svaki mali narod izložen snažnim inozemnim pritiscima i interesima, a u nedostatku odgovarajuće nacionalne politike.

Javni dogmatski prozapadni pristup razvoju hrvatskoga društva i državnosti, koji realno postoji u Hrvatskoj, zbog opravdanog straha od „istočnih političkih vrednota“ nastao refleksom na stoljetnu kolonijalnu poziciju pod srpskim interesima, često je upravo moćna alatka kojom se današnju hrvatsku državu, a time i cijelo društvo, drži potčinjenima i sve udaljenijima od autentičnih hrvatskih interesa.

Zbog toga se Orbanova politika naziva „proputinovskom“, potežući najteži stereotipski obrazac i uporište tog antiistočnoga refleksa hrvatskoga naroda. Pri tome nitko, a pogotovo navodni znanstveni analitičari pretplaćeni na medijske prodike hrvatskome narodu, ne polazi od pozicije da je nakon pada Berlinskoga zida počelo posve novo strateško redefiniranje svijeta, pri čemu ništa nije onako kako je bilo ranije. U novim uvjetima posve je prirodno da Orban, kao autentični mađarski državnik, na primjerenim međudržavnim principima ima dobre i korisne odnose s novom Rusijom, jer time ni na koji način ne osporava svoje euroatlantsko pozicioniranje. Ali, ne dopušta da se mađarskom narodu pod tom firmom nameću interesi i ciljevi koji mu izravno štete.

„Strateški partneri“, ali za tuđinske probitke

Hrvatskoj se s druge strane kao isključivo pitanje opstanka nameće anacionalan pristup u vođenju države, nameću joj se i stalno traže neki novi „strateški partneri“ od kojih se očekuje definiranje hrvatskih političkih interesa i ciljeva. Jednako je principijelno pogrešno vezati svoju budućnost samo za njemačke, samo za britanske, samo za američke, kao i samo za ruske politike i ciljeve. Ključno je u tome svemu naći hrvatski interes i politiku, a tek onda pokušati vidjeti uz čije moćne politike je moguće optimalno ostvariti svoje interese. To u Hrvatskoj nikome ne pada na pamet.

Sasvim je sigurno da se Viktoru Orbanu minucioznom analizom može prigovoriti dosta toga, ali državniku koji je shvatio, promovirao i beskompromisno provodi autentičnu državnu politiku mađarskoga naroda, čiji se rezultati vide doslovce na svim područjima mađarskoga društva, a iza čega stoji golema većina mađarskoga naroda, sasvim sigurno nitko nacionalno svjestan u Hrvatskoj neće prigovarati kao – diktatoru.

Milanović i priča o „potrčku“

Jednostavno, njegova politika prema kojoj je današnja hrvatska vlada od početka mandata podigla golemi medijski zid, daleko veći i nepropusniji od trenutnog mađarskog zida na granici, golema je opasnost za nositelje i protagoniste aktualnog poretka moći u Hrvatskoj. Zbog toga je politici Milanovićeve koalicije on crvena krpa, slijepo crijevo, diktator i, kako su ga već počeli nazivati, „Putinov potrčko“.

Potrčko je svatko tko bilo gdje i oko bilo koga trči, a njegov narod od toga nema nikakve koristi. Orban je kao pametan čovjek na najmanje nekoliko primjera mogao vidjeti koliko je opasno posve se slijepo osloniti na „zapadne saveznike“. To može, kao i Orban, svatko vidjeti u Gruziji i Ukrajini, kojima su isključiva prozapadna politika i zatezanje s Putinom donijeli samo nevolje i učinili ih običnom monetom za potkusurivanje u tuđim trgovinama. Hrvatski narod bi na primjeru svoje nedavne prošlosti i aktualnih političkih odnosa u „Regiji“ također to lako mogao naučiti. Prozapadana politika je omogućila ratnu aneksiju polovice BiH (ima li nekoga tko misli da nije?) i time izravan udar na strateške nacionalne hrvatske interese, držeći nepodnošljiv pritisak nad hrvatskom politikom za potpunu amnestiju i potčinjavanje novim-starim velikosrpskim apetitima u samoj Hrvatskoj.

Zbog toga je prvorazredno pitanje razoriti medijski zid i blokadu prema Mađarskoj, koju je u vrijeme kada nije bilo nikakvih „žica“ na granici sustavno razvila neokomunistička i anacionalna vlast u Hrvatskoj, jer je u najvažnijim pitanjima oporavka i razvoja hrvatske državnosti i definiranja vizije nacionalne budućnosti hrvatskoga naroda Orban putokaz, a ne zlo! Oni koji ga predstavljaju opasnošću, zapravo čine golemo zlo hrvatskome narodu. BPZ.BA