Marko Tokić:Buđenje iz sna

0
586

Romano, ljudino, ako je i bilo razloga da se o Slovencima misli ovako ili onako, ti si dokaz da te stereotipe, kao i svaki drugi, ipak treba preispitati.

Bitka naše političke elite da se u vlasti nađu predstavnici koje je izabrao hrvatski narod nije ni završila, a već se događa buđenje iz sna. Naime, u toj buci oko uspostave vlasti, i želji mnogih naših da se u njoj nađu, zaboravilo se koliko li smo puta bivali preglasani u vladama u kojima su sjedili legalni i legitimni predstavnici hrvatskoga naroda, koliko li je zakona i odluka prošlo, a da za njih nisu glasovali Hrvati (članovi vlade, zastupnici u parlamentu i suci Ustavnog suda). I zaboravilo se koliko li smo, u tim i takvim okolnostima, voljom i Međunarodne zajednice bili nemoćni. I kao da ničega nije bilo, ili se makar stjecao takav dojam, krenulo se u novu uspostavu vlasti. I na prvom koraku – buđenje.

Nakon dugo vremena, čini se, pokazujemo politički stav da tako više ne ide. I ako netko hoće i želi od Federacije napraviti muslimanski entitet da će to konačno morati i javno izreći. Ne dolazak hrvatskih članova vlade na zasjedanje vlade Federacije i njezino moguće bošnjačko funkcioniranje očitovat će da nema želje za političkim uvažavanjem predstavnika hrvatskoga naroda (time i političkog subjektiviteta hrvatskoga naroda). Ili će se morati potražiti politički dogovor. I konsenzus.

Nakon dugo vremena izgleda da i Hrvati vode politiku (i da nisu samo njezin predmet), što je, naravno, pohvalno. Samo da potraje. Inače se bojim da bih se i ja, a i vi, na temelju samo malog interesnog popuštanja ponovno morao buditi iz sna.

A kod nas (u Duvnu i šire u Hercegovini) uvijek je najvažnije, i zadatak svakog pojedinca, bio i ostao: biti čovik. Braniti sebe od drugih i štititi druge od sebe. Uvažavati druge. Uključivati ih. Prihvaćati sebi jednakima dajući im iskazima poštovanja čak i malu prednost s nakanom iskaza povjerenja da se takva privilegija ne će zlorabiti.

Zlorabili se ostaje vam braniti sebe od drugih. Ako se poštuje i uvaži uvažavanje u granicama pristojnosti imat ćete prijatelja do kraja života. Isto vrijedi i na kolektivnoj (nacionalnoj) razini, o ovome uvijek valja razmišljati onima koji vode politiku i koji su politička elita (nekog naroda). Razmišlja li se na taj način?

Ovih dana Romano Leljak, nezavisni istraživač, hrvatskoj javnosti poznat kao čovjek koji je razriješio otmicu i likvidaciju hrvatskog emigranta Stjepana Crnogorca, treba svjedočiti u Mienu. I ne pišem to zbog njegova svjedočenja, nego zbog komentara ispod jednog napisa o njegovu svjedočenju. Nakon što je objavljena vijest o paljenju automobila u njegovu susjedstvu Romano je to protumačio kao prijetnju koja ga ne će spriječiti da na sudu kaže ono što ima reći. U komentarima ispod Hrvatine pišu pohvalu dotičnom gospodinu, ali mnogi od njih se o Slovencima kao narodu izražavaju vrlo negativno. E, sad, šta me tu ima smetati, pa kao da neki Hrvat pokazuje iznimnu ljudsku (osobnu) hrabrost i ide na suđenje nekim tamo Slovencima optuženim za likvidaciju (najsvirepije ubojstvo) nekog Slovenca – pa mi o Slovencima ovako i onako. Na pamet mi pada Petar Miloš i njegova drama „Lekvidacija“ u kojoj dvojica naših gastarbajtera, u specifičnim okolnostima, u Njemačkoj počinju raspravu o ovima i onima u kojoj, naravno, ne valjaju ni ovi ni oni i da bi dosljedno tomu valjali jedino mi Rvati, na kraju se i njih otpisivalo po ovoj ili onoj logici, pa ostali Duvnjaci, pa se i njih otpisivalo dok nisu ostala samo njih dvojica (a i oni s obzirom na logiku otpisivanja doživjeli sudbinu ostalih: a i nas smo dvojica, da budemo iskreni, pizde). Nevjerojatna je lakoća lekvidacije (otpisivanja) i još nevjerojatnija zabluda kolektivne narcisoidnosti (nitko kao mi). Čovik je uvik čovik ili nečovik kao osoba (pojedinac) i u tome ga nikada ne će izvući pozivanje na Duvnjake, Hercegovce, Hrvate ili Slovence, on kao osoba jest ili nije čovik. Ako jest i ako traje onda će doživjeti, ako Bog da, da mu još za život priznaju da je ono što se teško postiže u ovim krajevima, ali je moguće – čovik i po. Romano, ljudino, ako je i bilo razloga da se o Slovencima misli ovako ili onako, ti si dokaz da te stereotipe, kao i svaki drugi, ipak treba preispitati.