Snovi, život i smrt Ipeta Ivandića

0
653

Život Ipeta Ivandića trajao je 39 godina, bio je prvi bubnjar jugoslovenskog rok benda, nesumnjivo prve mega institucije tog tipa s ove strane Zavese; od njegovih prijatelja i poznanika koji govore u filmu “Izgubljeno dugme” (Renato Tonković, Mario Vukadin, Roberto Bubalo, 2015, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Austrija) saznajemo i prva prava jugoslovenska rok zvezda, mladić na meti obožavateljki, razbacivao se ogromnim količinama novca, živeo na turnejama više nego kod kuće, u skupim hotelima pio najskuplja pića. Mislio je da tako treba i mora. Nije hteo drugačije. Trošio je, recimo, tridesetak hiljada evra (protvvrednost u markama) za oko tri meseca.

Piše: Bojan Tončić

A svirao je, kažu to i njegove kolege, svetski.

Jedan život, možda cena eksperimenta koji je vlast morala držati pod kontrolom. Za nju srazmerno mala, za sve koji su ga voleli i poštovali težak i bolan udarac, možda pouka da, upkos divnim trenucima i sjajnom periodu hiljada života, priča nema srećan kraj. Mnogo se toga naslućivalo i tada, bilo je lepše nego što uistinu ima nekakvog, usovno rečeno, pokrića; a i čemu će nam bilo kakvo pokriće, kad se moglo uživati.

Ipetova smrt cena je euforije za muzikom protiv koje nije želeo da ide ni snažni represivni aparat u socijalizmu sa ljudskim likom, te je valjalo dopustiti komad “vlasti” mladićima neskojevskog kroja duge kose, ekstravagantnu odeću, oterati ih da deo toga plate na radnoj akciji i daju primer kako može i jedno i drugo. Već tada, 1976, kada su se na znojili na SORA “Kozara”, normalan je svet terao kera i, uz njihovu muziku, odvajao ribe/frajere, po Jadranu. Bijelo dugme je moralo da plati sistemski reket, mnogi su prošli teže, ali su im takve bile i inkriminacije. Pisali su i snimali filmove, nisu lupali u tambure i gočeve i nosili duge kose, ženske čizme i iscepane farmerke.

Zasvirati i za pojas zadenuti

Dozvoljen je i flert sa lakim drogama, ali je negde “ocenjeno” da ta pošast ulazi u previše mozgova i onesposobljava ih za nove revolucionarne zamahe. Drogu je, fakat, trebalo sprečiti, država nije gubila bitku, ali je trebalo i da pokaže kako valja zasvirati, a i za pojas zadenuti.

Goran Ipe Ivandić, tri godine zatvora, odrobijao godinu i po, u zloglasnoj Foči, pomilovan i oslobođen nakon, ispostaviće se, ćelijske smrti. Više nije bio isti čovek, autentična rok zvezda koja, zbog dobrog vladanja, ima dozvolu zatvorske uprave da nastupi sa Kulturno umetničkim društvom “Braća Ribar” iz Foče.

O toj smrti govore u filmu svi koji su ga poznavali; kazaće licemerni šef parade Goran Bregović da je bio “strašno ljut” (Bregović), odnosno da je izrečenu kaznu “doživeo lično”. Taman toliko da nijednom ne poseti Ipeta u zatvoru. Nije u filmu govorio o tuzi, kao što ni jasno i glasno nije, na Koševu, rekao da je koncert posvećen Ipetu Ivandiću, već poluglasno, na kraju svirke, kad se to jedva razaznavalo. Iz njegove se priče, šmirajuće role u ovom dokumentarcu, naslućuje da je lično doživeo to što se neko otrgnuo njegovom šefovanju, a ne policijsko podmetanje hašiša i pravosudnu brutalnost. To se dogodilo kada On nije bio tu – zar ste sumnjali – nije On to dozvoljavao, dozvoljena se sloboda zloupotrebila, a nije se smelo kazati “nismo se tako dogovorili”. Jer, baš se tako dogovorio.

Darovana sloboda

Možda i nije bilo tako. U svakom slučaju, neko će se iz ovog krokija odlučiti za više puta dokazanu formulu koja podrazumeva kombinaciju darovane slobode i represije. Neko samo za represiju.

Postoji kazna, ali i nova socijalizacija, počinje snimanje albuma “Uspavanka za Radmilu M” i četvorica, kao, samoupravljaju, jednoglasno se odlučuju za Ipeta. Reći će Dragoljub Đuričić, koji ne krije oduševljenje za Ipetovo sviranje i pojavu iz gomile timpana, da je bilo kasno: “Videlo se da je Ipetu svejedno kako izgleda za bubnjem”. Đuričić je dva puta posetio Ipeta u fočanskom zatvoru (“jednom je bio konobar”), nije, dakle, tačno da su posete bile dopuštene samo najbližoj porodici.

Ipe Ivandić svirao je u Bijelom dugmetu do 1989. i raspada benda, posle je ušao, zvuči neozbiljno svima koji o tome govore, u privatni biznis, bez ikakvog dara za tako nešto. Gubio je novac, zarađivao za život lošim tezgama, snimio album sa Slađanom Milošević (Gorim od želje da ubijem noć), a, sudeći po pričama poznanika, zadužio se kod ljudi koji ne praštaju. Možda je ispao kroz prozor dok je mesečario, kao što sumnja Bregović, a možda su ga ubili.

Razvrat i blud

Ubistvo bi, nakon prvog, bilo druga egzemplarna kazna, koju su izrekli i izvršili oni što su tih godina uveliko zajahali vlast. U tom slučaju, ali i ako se odlučio da se sam odjavi, Ipe je Ivandić obeležio dva urasla sistema vrednosti koji se prepliću i održavaju. Nijedna cena nije za njih visoka.

Možda se uistinu ubio: “Suptilno sam ja čeljade, ali čovjek za bubnjevima mora biti neka vrsta drvosječe, suzbiti trenutne prilive emocija i uklapati se u muziciranje ostalih kolega na daleko suptilnijim i muzički određenim instrumentima…”, kazaće Ipe Ivadić 1976. za magazin Džuboks.

Gotovo sve ovo, u nakalemljenim intervjuima, govore u filmu Goran Bregović, Željko Bebek, Zoran Redžić, Dragoljub Đuričić, Gabor Lenđel, Petar Janjatović, Gane Pecikoza, Petar Popović, Gordana Ivandić, Milić Vukašinović, Dragan Krle Jovanović i drugi. Koncentrat informacija, nespornih istina, utisaka i sumnji, nemaštoviti i slab izbor snimaka, delo nesporne kognitivne vrednosti, razotkrivanje teško shvatljivog licemerja, neke javne ličnosti koje u Srbiji ispadaju iz rerne (Petar Popović), libidonozni Milić Vukašinović, koji svaki segment počinje životnom suštinom “razvrat i blud”. Svakako nekom zgodom pogledati, ne tražeći odgovor zašto je to što gledate podignuto na razinu dokumentarnog filma. A nije TV emisija. bpz.ba