Hoće li hrvatsko iseljeništvo slijediti Kolindu Grabar Kitarović i poslati Pavelića u povijest?

0
109

Za vrijeme Titove Jugoslavije hrvatsko iseljeništvo koristilo je ime i lik Ante Pavelića ponajviše iz protesta protiv njegovih i svojih trajnih neprijatelja, jer je tadašnjem jugo režimu manji problem bio to što je Pavelić bio na čelu zločinačkog režima, od toga što je Pavelićev režim nastojao uspostaviti i obraniti bilo kakvu hrvatsku državu. Crvena krpa je bila Hrvatska, a ne – zločin. Međutim, danas je Tuđman simbol hrvatske državnosti. Zbog toga njegovo, a ne Pavelićevo ime treba biti istaknuto na svakom mjestu iseljenog hrvatskog naroda!

Nakon što je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović donijela odluku čiji efekti nikako ne mogu niti smiju ostati na prilazima Kumrovcu, niti na nametnutim javnim polemikama, oko opravdanosti, smisla i demokratičnosti njenog državničkog poteza, na redu je hrvatsko iseljeništvo.

Hrvatsko iseljeništvo prvo je imalo priliku van uskih i tada nelegalnih opozicijskih krugova u Hrvatskoj upoznati pokojnoga predsjednika Tuđmana. Prvo je, što nije nikako bilo za očekivati, prepoznalo njegove državotvorne nakane, odlučnost i što je najvažnije, steklo uvjerenje o njegovoj sposobnosti za stvaranje nacionalnog političkog pokreta koji bi nakon toliko stoljeća mogao ustanoviti hrvatsku državu. Nije bilo za očekivati, jer je do tada onima koji su agitpropovskim naočalama gledali hrvatsko iseljeništvo kao rigidnu ustašku emigraciju, bilo nezamislivo da takvo iseljeništvo kontaktira, a kamoli podrži partizanskog generala. Kao i tisuće nametnutih stereotipa iza kojih nikada nije stajala nikakva argumentacija, nikakva logička ni civilizacijska dosljednost, ta se iluzija, kojom je održavan poredak straha, zločina i progona jednostavno – raspala.

Niti su hrvatski iseljenici bili ustaÅ¡e, niti su ustaÅ¡e, koji su uspjeli nakon Bleiburga pobjeći diljem svijeta bili krvoločni i opasni ljudožderi, ljudi bez lica, imena i ljudskih korijena. Stereotip o ustaÅ¡ama danas u Hrvatskoj propagiraju i redefiniraju najčešće ljudi koji nikada u životu nisu vidjeli živoga čovjeka koji je pripadao ustaÅ¡kom pokretu, ljudi koji sve o njima znaju iz agitpropovskih filmova, koje i danas gledamo na HTV-u. Niti su u životu jedan trenutak proveli meÄ‘u hrvatskim iseljeniÅ¡tvom, pogotovo u dalekim zemljama, kao Å¡to su Australija ili SAD. Ako im se joÅ¡ k tome priključi, tim novim antifaÅ¡ističkim snagama, u biti običnim plaćenicima, a nerijetko i budalama bez ljudskog integriteta na koji onda svatko u nametnutom trendu može kalemiti Å¡to mu se prohtije, neki bivÅ¡i rigidni “ustaÅ¡a” kao Å¡to je hrvatski Argentinac Pilsel i njemu slični, onda se stvari polako slažu u mozaik, kakav vidimo praktično svakodnevno u medijima, a sve češće i na zagrebačkim ulicama histerične antifaÅ¡ističke grupacije.

Hrvatsko iseljeništvo bi moralo prepoznati, a ne sumnjam i da je sposobno usprkos svim udarima nakon stvaranja suvremene hrvatske države upravo na njegovu opstojnost i prije svega organiziranost, specifičan trenutak i prijelomnicu u kojoj se današnja Hrvatska nalazi.

Vrijeme je da se ime, biste, fotografije i slike Ante Pavelića uklone iz službenih prostorija iseljeništva. Vrijeme je i da se domovi pod njegovim imenom preimenuju i uistinu postanu izraz trajne i realne simbolike hrvatske državnosti. Razlog za to nikako ne smije biti divljanje navodnog antifašizma po Hrvatskoj ili nekakvo dokazivanje da hrvatski narod nije fašistoidan, još manje razlog za inzistiranje na Paveliću smije biti sukob s titostima ili velikosrbima. To bi bilo duboko pogrješno.

Srbi su 1941. podigli anthrvatski, a ne antifašistički ustanak

Simbol današnje hrvatske državnosti ne može biti Ante Pavelić. Bilo je za vrijeme bivše Jugoslavije stotine razloga zbog kojih je ime Ante Pavelića označavalo okupljališta i zajedničke prostore hrvatskog iseljeništva. Svatko tko je ikada kontaktirao te ljude, pogotovo one (a takvih je bilo najviše) koji su desetine godina živjeli okrećući se na svaki šum iza svojih leđa, svjesni zločinačke ćudi Titovog režima, zna da tisuće ljudi nikada nisu neupitno niti bez dvojbi stajali iza lika i djela Ante Pavelića, niti su mali iluzija o prirodi njegovog režima. Hrvatsko iseljeništvo koristilo je ime i lik Ante Pavelića ponajviše iz protesta protiv njegovih i svojih trajnih neprijatelja, jer je van svake sumnje tadašnjem jugoslovenskom režimu manji problem bio to što je Ante Pavelić bio na čelu zločinačkog režima, od toga što je Pavelićev režim nastojao uspostaviti i obraniti bilo kakvu hrvatsku državu. Crvena krpa je bila Hrvatska, a ne – zločin. Dokaz za to je priroda jugoslavenskoga režima.

Koliko je god bilo opravdanih razloga za čitav niz teških kvalifikacija režima Ante Pavelića, posve je jasno da ti razlozi sami po sebi nisu bili ideja vodilja njegove sotonizacije, kojom se pokušavao označiti cijeli hrvatski narod, a naročito onaj njegov dio koji je bio van zakonskoga domašaja komunističke i velikosrpske države. Da je toj državi, da je njenim današnjim navodnim antifašističkim sljedbenicima ustinu bilo važno iz ljudskih, civilizacijskih i humanističkih razloga povijesno ispravno ocjeniti neupitno zločinački režim NDH i njenoga državnoga poglavara, onda bismo danas znali stvarnu, a ne fabriciranu istinu o žrtvama Pavelićevog režima, znali bismo u ime i prezime broj ubijenih u Jasenovcu i ostalim stratištima. Ali, znali bismo kao dio cjelokupne povijesne istine i činjenice koje su isplivale tek zadnjih godina u znanstvenu i još uvijek rijetko opću javnost, kako su Srbi 1941. godine podigli anthrvatski, a ne antifašistički ustanak, započinjući klanja i zločinačko orgijanje samo dan nakon proglašenja NDH. Znali bismo kao neupitnu činjenicu, da su tadašnji komunisti ustali protiv okupacije tek na zahtjev Moskve, a ne zbog ideološkog neslaganja s nacizmom. Konačno, bili su saveznici od 1939. godine do lipnja 1941. godine.

Hrvatsko iseljeništvo je danas presudno kao i 1990.

Na kraju krajeva, da je je cilj bio samo znati sve činjenice o režimu Ante Pavelića, da je to tako dokazano i jasno povijesno pitanje, da se oko istine o tom vremenu ne vode i danas prljave trgovine, definiraju ciljevi i ostvaruju interesi prema hrvatskom narodu – arhivi NDH bi danas bili u Zagrebu, a ne u Beogradu.

Postupak Kolinde Grabar Kitarović je izvanredna prilika za novu, realnu, snažno utemeljenu i neupitnu državotvornu integraciju iseljene i domovinske Hrvatske. U svom posljednjem tekstu to sam nazvao – integralnom hrvatskom državnošću koja je posve izjednačiva s tronošcem. To je istinski povratak Tuđmanu. Tuđman je simbol hrvatske državnosti. Zbog toga njegovo, a ne Pavelićevo ime treba biti istaknuto na svakom mjestu iseljenog hrvatskog naroda, zbog toga on jest poruka pod kojom se taj narod ponovo mora vezati za svoju državu, a ne samo domovinu. Naime, nitko nikada, kao što nije ni Titov režim mogao, neće uspjeti raskinuti veze, ljubav i privrženost čovjeka prema svojoj domovini, ali to danas više nije dovoljno. Danas je sinonim te domovine uspostavljena i krvlju plaćena država, danas hrvatsko iseljeništvo, baš kao i hrvatski narod u domovini ne smije biti opozicija svojoj državi po definiciji. A da to ne bi bio, mora uspostaviti državni poredak u kojemu neće biti mogući Josipovići, Pusići i cijela otužna sljedba kokošara, plaćenika, prolaznika hrvatskom poviješću na koje sve besmislenije postaje trošiti riječi i pozornost.

Ti ljudi, njihove poruke i postojanje ovise, ne toliko o njihovoj moći, nimalo o njhovoj argumentaciji i esenciji njihovih ideja, koliko o uspješnosti razjedinjenja hrvatskoga naroda.

Koliko god bili povijesno beznačajni bez moćnog državnog i totalitarnog stroja, koliko god bili malobrojni, snažno potpomognuti izvana, vrhunski plaćeni i militantno organizirani, sa šapom na krvotoku i živčanom sustavu Hrvatske, ti ljudi, mogu biti i jesu golemi problem konsolidaciji hrvatske državnosti bez snažne integracije cjelokupnog hrvatskog naroda. Hrvatsko iseljeništvo je danas presudno kao i 1990. godine.

“Politički” Pavelić

Ante Pavelić je za golemu većinu hrvatskog naroda povijesna činjenica i ništa više. Njime i režimom koji on predstavlja treba se baviti povijest, a jedini razlog zbog čega ga se održava na političkoj sceni jest trajno neprijateljstvo velikosrpskih i neokomunističkih struktura prema Hrvatskoj, kojima živi politički Pavelić zapravo treba kao kruh.

Upravo zbog toga je i Tito još uvijek u Hrvatskoj političko pitanje, iako je odavno morao biti za svakog normalnog čovjeka povjesna činjenica kojom će se baviti povjesničari i – forenzičari, zbog rasvjetljavanja zlodjela njegovog poretka. Zbog toga je postupak Kolinde Grabar Kitarović istovremeno i prilika za uspostavljanje posve novih okolnosti, šansa svim političkim, institucionalnim i društvenim strukturama za polazak u rasvjetljavanje Hrvatske. To je prigoda nasljednicima stvarnih nekadašnjih antifašista, koji su jednako kao i hrvatski dragovoljci 1941. godine povijesno prevareni, prvi zbog toga što ih je komunistička i velikosrpska klika iskoristila za uništenje esencije njihovog hrvatskog naroda, drugi zbog toga što je njihov patriotizam i domoljublje zloupotrijebila također nelegitimna politička klika na čelu s Pavelićem.

Nasljednicima i rijetkim preživjelim antifašistima potez Predsjednice je možda i posljednja prigoda da javno, jasno i glasno pokažu prstom u krivotvoritelje svojih ideala i žestoko osude komunizam kao poredak, a njegove nositelje na čelu s Titom kao pljačkaše koji su im zaprljali i oteli patriotizam i domoljublje. Rijetkim živim bivšim antifašistima to je prilika kao i potomcima njihovih kolega i suboraca da antifašizam – vrate u povijest gdje i pripada. Nestvarno je i ponižavajuće da jedan Milorad Pupovac s kamarilom velikosrpskih neonacista iz agresije na Hrvatsku, danas i to godinama, zastupa antifašiste, koji su početkom 1941. godine oružjem i životima ustali protiv talijanskoga okupatora s kojim su Pupovčevi politički prethodnici surađivali u uništenju hrvatske državnosti i slobode.

Nestvarno je da danas nositelji komunističke strahovlade tijekom pedeset godina, nasljednici visokih funkcionera okupacijske totalitarne beogradske države, propovijedaju hrvatskom narodu njegove nove, prihvatljive vrijednosti i ekskluzivno tumače njegove interese, ciljeve kao i povijest.

Svima je Kolinda Grabar Kitarović dala ovim potezom priliku, a koliko god to bio na izgled malen, istovremeno je golem simbolički potez, koliko god to bilo u današnjem europskom ozračju malo i prirodno, esencijalno može kao gruda na visokoj planinskoj litici pokrenuti nužnu povijesnu lavinu koja će konačno zauvijek očistiti lice Hrvatske.
Iseljeništvo je kao i pred 1991. godinu na potezu. Jednako je današnjoj Hrvatskoj potrebna pomoć.

 

  • Autor: Marko Ljubić