MARKO LJUBIĆ – Nema pomirenja nacionalne i anacionalne Hrvatske

0
122

Kako RH preusmjeriti u pravcu čišćenja svega trulog u njenome društvu, otvaranja procesa odlučivanja ukupnim nacionalnim potencijalima i trajnog suzbijanja i uništenja neprijateljskih politika, ideja i njihovih nositelja u Hrvatskoj i na međunarodnom planu?

Izvan je svake sumnje da svaki pristojno razuman čovjek u Hrvatskoj koji je u posljednjih nekoliko godina ikada pogledao nekoliko “dnevnika” u nizu, otvorio bilo kakve novine, pogotovo grupaciju režimskih medija, ima više nego dovoljno argumenata za zauzeti čvrst osobni stav o prirodi i karakteru vlasti Zorana Milanovića i Vesne Pusić, da ima više nego dovoljno argumenata za čvrst stav o posve neprijateljskom djelovanju svih institucija hrvatskih Srba, da ima više nego dovoljno argumenata za čvrst stav o neprijateljskoj politici Srbije i njenog satelita Republike Srpske. Onaj tko to ne vidi, nikada ni neće. Ne radi se o gluposti, već o namjeri.

Iscurilo je vrijeme zapomaganju i neznanju

Naime, zapomagati nad svakodnevnim neprekinutim nizom postupaka, izjava, riječi i provokacija, koje se godinama ponavljaju uz stalno proširivanje prostora za agresiju prema hrvatskom narodu, aktualne vlasti i cijele armije navodnih nevladinih udruga, zapravo stranih plaćenika i običnih izdajnika, prije svega je javno priznanje vlastite nemoći i potpuni iskaz nepovjerenja u sebe ili svoj narod. A poprima smisao i lešinarenja nad svojim narodom. To se manje više svodi na usku strukturu i manje grupice profesionalnih opozicionara aktualnom poretku, koje svojim opozicijskim jaukanjem održavaju svoju društvenu poziciju, ali i svoje egzistencijalne i nerijetko ozbiljne materijalne interese, beskrupulozno nastojeći eliminirati sve one s desnoga spektra koji iskorače iz defetizma i poniženja, kao što je bio nedavni pokušaj diskreditacije Željke Markić. Problem je usto što u konačnici prividu demokracije u Hrvatskoj, koji je nužan aktualnom vladajućem poretku, upravo takav pristup, takav sindrom i takve grupice daju alibi. Iako je vrlo opasno kada se tako grupiraju i ponašaju desni mediji, njihovi autori i hrvatski intelektualci općenito, na što nije imuna ni Katolička crkva, daleko je opasnije takvo ponašanje u svim relevantnim strankama današnje opozicije.

Kako iznaći rješenje za zaustavljanje takvoga razvoja događaja i stvaranje pretpostavki za potpuno preusmjeravanje Republike Hrvatske u pravcu, prvo, čišćenja svega trulog u njenome društvu, drugo, otvaranja procesa odlučivanja ukupnim nacionalnim potencijalima i treće, trajnog suzbijanja i uništenja klasičnih neprijateljskih politika, ideja i njihovih nositelja, prvo u Hrvatskoj, a onda i na međunarodnom planu?

Je li odgovor na ta pitanja u sintagmi – nacionalni konsenzus? Bitniji je prije toga odgovor na pitanje – tko? Tko ima organizacijski potencijal, minimum kritične mase povjerenja hrvatskoga naroda u Hrvatskoj, BiH i iseljeništvu i tko simbolizira suvremenu hrvatsku državnost više od bilo koga drugoga na institucionalnoj i političkoj sceni?

To je HDZ. Upravo zbog toga što je najsnažnija politička organizacija, upravo zbog toga što je jedina dovoljno organizirana, a baštini suvremenu hrvatsku državnost, jednako kao i sve padove na tom političkom putu, samo HDZ može biti adresa kritika, adresa savjeta, adresa zahtjeva i adresa s koje nacija još uvijek smije razumno očekivati preusmjeravanje ovakvih razornih političkih tokova.

Može li to ovakav HDZ i Tomislav Karamarko?

Ovakav, s ovakvom javnom percepcijom, ne može. Već sam rekao, može osvojiti vlast, ali to nije ni dovoljno, ni povijesno odgovorno samo po sebi. A konsenzus traži i pokušava postići na pogrešnim adresama.

Današnji HDZ prije svega treba pokazati da se može riješiti okova sekte, gdje su samo članovi i hijerarhija ti kojima se može vjerovati. Može u pohodu na vlast, ali javna je percepcija da ne može ni za ozbiljan pokušaj rješavanja golemih nacionalnih problema. Jednostavno, ne vidi se da stranka ima koncentriran minimum nacionalne pameti, da ima ključnu koncentraciju nacionalne kompetencije, a i ono što neupitno ima, silno je opterećeno što zasluženom, što nametnutom i lažnom javnom percepcijom. Današnji HDZ, da bi uopće postigao nužan nacionalni konsenzus prvenstveno mora unutar stranke postići neupitnu suglasnost o najvažnijim nacionalnim pitanjima i tu usuglašenu platformu jasno predstaviti naciji. Nacija mora prepoznati u njemu odgovore na nacionalna, a ne stranačka pitanja, odgovore na razvoj hrvatskoga društva, a ne samo načine osvajanja vlasti i raspodjele pozicija u okviru uže ili šire strukture. Da bi Karamarko, umjesto stvaranja koalicija koje preostalu simboliku državotvornog HDZ-a i kritični minimum povjerenja nacije dodatno urušavaju, postigao temeljne preduvjete za rješavanje društvenih problema hrvatskoga naroda, morat će već sada poslati poruke iza kojih i u kojima neće biti ni trunke nejasnoće.

HDZ mora nedvosmisleno pokazati da njegovo polazište neće biti idiotski pokušaj dijaloga s gluhim velikosrbima i antifašistima te institucionaliziranom antihrvatskom strukturom u zemlji. Jasno je svakoj budali da tu nema nikakvih temelja ni razloga za razgovor. Ne može država dokazanog ubojicu i kriminalca slati u crkvu na ispovijed, niti mu opraštati grijehe i namjere kojih se ničim nije odrekao i koje svakodnevno javno potvrđuje. Grijehe oprašta Bog, a država štiti društvo od kriminalaca i štetočina.

Preporoditelj(i) današnje Hrvatske

Pokušaji promocije nužnosti uspostavljanja nacionalnoga konsenzusa među aktualnim akterima političke scene su prijevara i model održanja ovakvog stanja. To je jedna od mnogih podvala naslijeđenog “antifašističkog” i antihrvatskog poretka moći koji pričama o jedinstvu, dostojanstvu, legalitetu, apstraktnim i nemjerljivim vrijednostima, zapravo u svoje naručje i svoju prljavštinu godinama preko kontroliranih medija i ekskluzivne šačice kvaziintelektualaca pokušava, s jedne strane uvući u svoj krug cijeli politički spektar u Hrvatskoj, a s druge strane trajno kompromitirati sve drukčije ideje i političke ciljeve.

Današnji HDZ, ako računa na ozbiljniju budućnost u hrvatskom narodu mora postići suglasnost s hrvatskom nacionalnom pameću prije svega, suglasnost s tisućama intelektualaca i hrvatskih domoljuba u zemlji i svijetu, mora širom otvoriti vrata definiranju nacionalnih ciljeva i politika sveukupnom hrvatskom, ali i svjetskom znanju. Preporoditelj današnje Hrvatske mora znanjem i patriotizmom u korijenu sasjeći antihrvatske politike jer one ne počivaju na znanju stvaranja, nego na tehnici manipulacije i podvale. Nemoguće je na argumentiranim, dijaloškim i znanstvenim temeljima pomiriti politiku potpune kontrole nad društvom i politiku stimuliranja odgovorne slobode, nemoguće je pomiriti politiku afirmacije totalitarizma i ljudske slobode, nemoguće je pomiriti hrvatsku nacionalnu slobodu i velikosrpske interese, nemoguće je pomiriti laž s istinom. Zbog toga ne smije biti nikakvog pomirenja i suglasnosti nacionalne i anacionalne Hrvatske, namjera agresora i interesa žrtve. Primjera radi, da bi bilo trajnoga suglasja između Hrvata i Srba, Srbima je prvo trebalo uništiti i oduzeti topove, a sljedeći korak je u temelju ubiti ideju da je korištenje topova protiv Hrvatske bilo ispravno.

Karamarko mora jasno poručiti hrvatskom narodu da će njegove politike počivati na neupitnim međunarodnim znanjima, bez obzira o kojem se problemu radilo. Jedino je to relativno sigurna pozicija na kojoj može postići respekt hrvatskoga naroda, ali i međunarodne zajednice, kako političke, tako i javnosti, za rješavanje jednoga dijela naslijeđenih društvenih problema i pitanja, prije svega u famoznoj “regiji”, a iznad svega sa Srbima i Srbijom. Izborna pobjeda nikome ne daje pravo na donošenje nerazumnih odluka. Demokratski legitimitet i temelj demokracije počivaju na usvajanju svih dostupnih znanja za donošenje optimalnih odluka u interesu nacije. To ne bi smio biti samo dobar običaj, nego zakonska obaveza. Eventualni izuzetak bi mogao biti ako netko dobije izbore promovirajući vlastitu glupost i štetočinstvo kao programska načela. Sjeća li se tko takvih?

Karamarko mora pitati za mišljenje one koji ga imaju

Da završimo povratkom na početak teksta. Niti su srce niti mišice danas dovoljni, iako i jedno i drugo trebaju, za rješavanje nagomilanih problema hrvatskoga naroda. A suze još manje. Da bi se spriječilo divljanje razarajućih politika i njihovih nositelja u zemlji, nužno je koristiti mozak. Ne stranački isključivo, već – nacionalni i svjetski. Jer je, kako profesor Matko Marušić ponavlja već godinama, sektašima i izolacionistima u Hrvatskoj, znanje svjetsko ili – nije znanje. Javna kritika je jedan od preduvjeta nužnih promjena u Hrvatskoj, ali nije najvažnija. Zbog svega rečenog, ne smije biti sektaška, jer se gubi nužni legitimitet intelektualne kritike. S obzirom da pretežito javno djeluju intelektualci različitih profila, prvorazredno je bitno u ovom trenutku svoju pozornost usmjeravati na onoga tko može donekle odgovoriti na riječi i poruke, od koga je razumno očekivati razumnu reakciju. U Hrvatskoj svaka budala zna da se nikakvo znanje ni razum ne mogu koristiti kao temelj dijaloga s onima koji sve što jesu duguju sprječavanju stvarnoga dijaloga i znanja, diktaturi vlastitih destruktivnih načela i onemogućavanju ukupnoga ljudskoga znanja kao društvenog temelja. Da imalo vjeruju u budućnost Hrvatske utemeljene na ekskluzivitetu ljudskoga znanja i svojevrsnoj diktaturi činjenica, vjerojatno bi današnja vlast i njene društvene ekspoziture bili svjesni da ovo što rade odavno prelazi granice političke odgovornosti, da je namjerno nekorištenje dostupnih znanja u upravljanju zemljom temelj golemih šteta i vrlo očekivane kaznene odgovornosti u skoroj budućnosti. To se Milanoviću i Pusićki mora javno reći, jer je to jedan od načina vraćanja odgovornosti u hrvatsku državnu politiku, ali i da shvate da nije najgore što im se može dogoditi izvjestan gubitak vlasti. I to je jedan od imperativa koji preporoditelji današnje Hrvatske moraju nedvojbeno promovirati kao društveno načelo.

Za početak je dovoljno vidjeti kako Karamarko pita za mišljenje one koji ga imaju. A to se za sada ne vidi, čak i ako to radi!