MARKO LJUBIĆ- Zašto ratni bjegunac hoće postrojiti pobjedničku vojsku?

0
86

01.05.2015., Okucani - Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarovic, predsjednik Vlade Zoran Milanovic i predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko na obiljezavanju 20. obljetnice Vojno-redarstvene operacije Bljesak.  Photo: Ivica Galovic/PIXSELL

Mogu li današnja vojska i policija biti legitimni nasljednici slavne vojske i policije koja je oslobađala zemlju i svoj narod, ako njome upravljaju ljudi, makar i sami sudionici tih događaja pa i njihovi pripadnici, koji tadašnji rat za slobodu i nezavisnost danas ocjenjuju zločinačkim, građanskim, koji tadašnju vojsku i policiju javno nazivaju agresorima na BiH?

Prilikom proslava praznika koje je država proglasila uvijek se treba postaviti pitanje: čiji su to zapravo praznici, zašto se slave i koja im je svrha? Kao i u svemu što država čini, jer bi moralo biti pravilo da država, izuzev ako nije sama sebi svrha, sve što čini, čini u ime i u korist svoga naroda.
Hrvatska je nacionalna država hrvatskoga naroda. Još uvijek. Isključivo s te pozicije treba gledati i prosuđivati inicijativu Zorana Milanovića o načinu proslave ovogodišnjega Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Dakle, tko zapravo treba slaviti i što treba slaviti? Je li smisao i svrha Dana pobjede vidjeti uparađenog Milanovića, Kotromanovića ili Matića, slušati njihove riječi i poruke, pasivno sudjelovati u njihovom stvarnom ili hinjenom slavlju, ili – slaviti na svakom pedlju hrvatske zemlje. Meni se čini da nema smisla proslava Dana pobjede ako to nije i ne bude istinska proslava hrvatskoga naroda u prvom planu. Usporedivo je to s proslavom Božića. Božić nikada ne bi bio ono što jest kada bi kršćani bili samo pozadina parade svećenika. Zbog toga je, na žalost, i dvadeset godina nakon rata, Oluja jedina istinska proslava pobjede, junaštva i časti.

Svojevrsni nacionalni Božić

Vrlo je očito da se u inzistiranju na mimohodu krije puno toga što nema veze s istinskom proslavom pobjede, a razloge protiv mimohoda svakako ne treba tražiti u priglupoj izjavi Tomislava Karamarka da to nije primjereno zbog troškova. U povijesti uređenih društava mimohodi oružanih snaga uvijek se rade s isključivim ciljem, sa svrhom i porukom, kako svome narodu tako i okruženju. Koliko god Hrvatska bila siromašna, koliko god se mora voditi računa o svakoj kuni, toliko je i upravo zbog toga nužno potrošiti desetine milijuna kuna kako bi na svakom pedlju hrvatske zemlje svaki hrvatski čovjek taj dan mogao slaviti svoju pobjedu i svoju slobodu. Dan pobjede je svojevrsni nacionalni Božić, a usprkos siromaštvu, nevoljama i teškom životu, tradicija je i ispit ponosa oduvijek bio u svakoj hrvatskoj obitelji – za Božić imati blagdanski stol i okupljenu obitelj.
Potrošiti novac na mimohod koji će u prvi plan ponovo staviti današnju vladu i nesretne političke kreature, a neće poslati nikakvu poruku nikom relevantnom, a istovremeno ostatak Hrvatske izuzev Čavoglava nagraditi neradnim danom, je sve samo ne dostojno obilježavanje najvažnije epopeje u povijesti hrvatskoga naroda. Dvadeset godina nakon pobjede neće tenkovi na ulicama Zagreba vratiti samopouzdanje običnom hrvatskom čovjeku, kao što ni pucnjava za Božić nije mogla nadomjestiti obiteljsku molitvu i pjesmu za blagdanskim stolom. Imati tenkove na zagrebačkim ulicama ili u Kninu, posve je svejedno, a istovremeno čudacima držati ljude koji imaju hrvatski barjak istaknut na svojim kućama, ne imati puna izletišta hrvatskih obitelji, radost oko blagdanskih stolova i druženja, podsjećanja na slavne dane nedavne prošlosti i junake koji je simbolizraju, ne imati ni jedan film, ne imati desetine vrhunskih književnih, umjetničkih i svekolikih ostvarenja hrvatskoga duha inspiriranih vojnom pobjedom nad srpskim agresorom, je poraz, a ne pobjedničko slavlje. To je prijevara, a ne dostojanstvo.

Gotovinino junaštvo

Ako već slijepo pratimo i prihvaćamo uvoz ideologije homoseksulanosti, rodne ideologije, kulture smrti, militantnog ateizma i antikršćanstva, slijepo slijedimo vojni i politički intervencionizam velikih sila diljem svijeta, zašto od njih ne naučiti kako se slavi svoja povijest, svoj identitet i nacionalni blagdani?
Državni vrh koji ne shvaća da mora ulagati u razvoj kulture državnosti svoga naroda, samopoštovanja i samosvijesti, ne može biti jamstvo nacionalne budućnosti. Nije, dakle, pitanje gdje slaviti Dan zahvalnosti, već kako slaviti. Nije, dakle, pravo pitanje, koliko košta mimohod oružanih snaga, već – je li primjeren u ovome trenutku, treba li nam, kome će poslati poruku i kakvu. Pitanje je također koje će postaviti svaki hrvatski čovjek, pred kim će se postrojiti današnje oružane snage.
To je daleko bitnije pitanje od umjetno inscenirane polemike o načinu proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, jer je više nego očito da i tom polemikom i isforsiranom dvojbom vladajući zapravo jasno poručuju da oni Oluju ne poštuju kao pobjedu, niti su zahvalni što se dogodila. Pri tome Milanoviću ne može pomoći ratna prošlost Ante Kotromanovića, jednog od nižih zapovjednika u operaciji Oluja. Upravo suprotno. On je sudjelovanjem u Vladi koja je doslovno u svim segmentima razorila sve integracijske niti hrvatskoga društva zapravo odavno pokazao kako je stavio pod hipoteku i nepovratno izgubio svoje ratne zasluge i čast koju one nose, jednako kao Matić svoje stvarne ili izmišljene podvige u Vukovaru ili svoje logorovanje. Atakom na ustavnu zapovjednu strukturu oružanih snaga to je i zapečatio. Pri tome baš ništa ne smije hrvatskom narodu u ovom trenutku značiti njegovo navodno prijateljstvo s generalom Antom Gotovinom, jer Gotovina nije ni Bog ni vlasnik hrvatske nacionalne časti, niti smije biti svojevrsni neslužbeni jamac sličnim pokušajima i politikama. U konačnici, Gotovinino junaštvo je hrvatski nacionalni zalog i simbol samo kao sastavnica tadašnje državne politike koja je njegove ljudske i vojničke sposobnosti dovela na vrhunac nacionalne časti. A današnja politika je potpuna suprotnost tome.

Milanovićev bijeg u Bruxelles u vrijeme rata

Dakle, čiju će vojsku Milanović pokušati izvesti na ulice Zagreba i pred kime će se ona postrojiti?
Može li se karakter današnjih oružanih snaga isključivo cijeniti po njihovim dometima u nedavnoj prošlosti koje su ostvarile predvođene pokojnim vrhovnim zapovjednikom Franjom Tuđmanom sljedeći njegovu nacionalnu politiku, ako državna politika predvođena dvojicom bivših predsjednika, a posebice aktualna vlada, već godinama razaraju baš svaku nit i obilježje Tuđmanovog političkog i državotvornog naslijeđa? Može li biti legitiman način proslave upriličen samo državnome vrhu i protokolu, ako taj isti državni vrh godinama šalje stotine agenata čiji je posao naći argumente za proglašenje narodne proslave u Čavoglavama ustaškom i fašističkom, a nacionalni ponos cijeloga naroda – destruktivnim?
Kome će postrojene oružane snage narednog kolovoza nešto pokazati i slati poruku?
Je li mimohod oružanih snaga samo prilog Milanovićevoj bolesnoj i sumanutoj veličini koja je obilježena bijegom u Bruxelles za vrijeme rata, a danas, stjecajem povijesnih okolnosti, samo figurira kao teška pogreška u razvojnom putu jednoga naroda i kojoj se smije svatko tko ima bilo kakav uvid u funkcioniranje današnje hrvatske države.

Tko može postrojiti oružane snage nacionalne države?

Mogu li današnja vojska i policija biti legitimni nasljednici slavne vojske i policije koja je oslobađala zemlju i svoj narod, ako njome upravljaju ljudi, makar i sami sudionici tih događaja pa i njihovi pripadnici, koji tadašnji rat za slobodu i nezavisnost danas ocjenjuju zločinačkim, građanskim, koji tadašnju vojsku i policiju javno nazivaju agresorima na Bosnu i Hercegovinu? Mogu li današnja hrvatska vojska i policija, i imaju li pravo, baštiniti slavu svojih prethodnika, ako je državna politika, grubo, neljudski i nezakonito u stanju nasrnuti na veterane oružanih snaga zbog njihovih zahtjeva, strahova, sumnji i želja? Treba li navoditi primjere brutalne agresije u Vukovaru na dragovoljce Domovinskoga rata, treba li nekoga zdravog razuma podsjećati na sve što se događa u vezi branitelja okupljenih u Savskoj?
Mogu li današnja vojska i policija biti uistinu alatka nacionalne hrvatske države, ako bivši predsjednik nikada nije državu kojoj je bio na čelu nazvao državom hrvatskog naroda, već isključivo – državom građana, a po Ustavu je bio zapovjednik oružanih snaga nacionalne države!? A ova vlada u dlaku vodi istu ili još pogubniju politiku.
Može li današnja hrvatska vojska biti autentična nacionalna sila, bez obzira na osobno raspoloženje njenih pripadnika, ako predsjednik Vlade godinama javno laže o ključnim odrednicama hrvatskoga identiteta i krivotvori ideju i viziju oslobodilačkih hrvatskih oružanih snaga zaogrćući ih u neokomunistički i velikosrpski antifašizam. Čiju pobjedu i protiv koga baštini današnja vojska, ako ministar branitelja govori o neprijatelju bez imena i prezimena jer navodno zbog desetine naziva njihovih zločinačkih hordi u biti i ne zna s kim smo ratovali, bez obzira što je svakoj budali jasno da je svim tim nazivljem i hordama upravljao jedan jedini neupitni mozak. Srpski iz Beograda. Ako nismo ratovali sa Srbima, rata nije ni bilo, nije bilo ni agresije, ni pobjede. Što je ostalo? Građanski rat! I pred tim čovjekom bi se trebale postrojiti oružane snage!?

Namjerno urušavanje hrvatske državnosti

Više je nego jasno da je na sceni pokušaj završnog udarca na esenciju hrvatske državnosti, da je ovo vrijeme kada nitko nema pravo šutjeti i biti po strani.
Kako to promijeniti? Tko?
Jasno je također da današnji hrvatski branitelji iz tisuću razloga ne mogu biti silnica koja će pokrenuti hrvatski narod na otpor ovakvim politikama i namjernom urušavanju njegove državnosti, ali i strateškom razaranju nacionalnoga identiteta naroda. Kao što ondašnji hrvatski vojnici, a pogotovo dragovoljci, koji su, što zbog nečijih prljavih namjera što zbog neznanja, od trenutka kada su umjesto hrvatskih vojnih veterana postali branitelji izgubili svoj vojni i ratni ekskluzivitet i svoju slavu razvodnili s desetinama tisuća prirepaka koji nisu imali nikakve veze sa slavnim ratnim pobjedama, nisu mogli sami po sebi ostvariti pobjedu nad srpskim agresorom, tako ni današnji branitelji ne mogu bez jasnog državnog vodstva, bez političkog vodstva i ideje, ništa bitno postići, ma koliko se trudili. Najbolji dokaz za to su Josić i njegovi prijatelji u Vukovaru, dokaz za to je manje više vegetiranje Glogoškog, Klemma i prijatelja u Savskoj, koji sve više postaju sami sebi svrha i cilj, ali i nesvjesni medij vrlo prljavog specijalnog rata i antihrvatskog režima protiv hrvatskoga naroda.
Nije slučajno histerija detuđmanizacije zahvatila Hrvatsku odmah nakon Tuđmanove smrti, nije slučajna vrlo otvorena namjera srpskih i britanskih agentura, prije svega oslonjenih na izdajničke strukture u Hrvatskoj, proglasiti hrvatske ratne pobjede zločinačkim pothvatom i međunarodno ih kriminalizirati. U svim vremenima uvijek je agresoru, uvijek je prljavoj politici i namjerama ključni cilj bio uništiti i ubiti ideju, simbole i identitet, a sve ostalo je onda stvar obične tehnike upravljanja ili vladanja. Uništiti ideju, simboliku jednom narodu u kontekstu funkcioniranja oružanih snaga, jednako je kao obezglaviti čovjeka i ostaviti ekstremitete koji će se trzati u samrtnom hropcu neko vrijeme i nužno – odumrijeti.

Vrijeme je… za Predsjednicu

Može li se govoriti o hrvatskoj vojsci ako hrvatskom nacionalnom javnom televizijom upravljaju Goran Radman i njegovi sateliti, sve redom poraženi demokratskim promjenama i često Hrvatskom vojskom devedesetih godina, može li se govoriti o Hrvatskoj vojsci ako hrvatsko društvo mora prisilom ovakve države podnositi svakodnevno gaženje ponosa slušajući bezobraštine Fumića i njegovih navodnih antifašista, sve redom ljudi koji ni u jednoj bivšoj komunističkoj državi, izuzev u Bjelorusiji, ne bi smjeli na vidjelo dana i bili bi sretni ako nisu u zatvorima zbog svega što su činili godinama za vrijeme nečovječnog režima?
Predsjednica Republike Hrvatske ne može promijeniti ovakav tijek događaja, ovakvu razornu politiku, ni u zemlji niti na relevantnim adresama u svijetu zbog potpune onečišćenosti hrvatske diplomacije, razgovorima s nositeljima takve politike.
Vrijeme je da se Predsjednica obrati za pomoć svom narodu pozivom na otpor i novo nacionalno jedinstvo, jer će mu to biti jedinstvena čestitka, vraćanje nade na stečevinama slavne prošlosti. Vrijeme je da se Predsjednica osloni na narod i zatraži pomoć u provođenju duboke lustracije ili rasvjetljavanja svih segmenata hrvatskoga društva, napose hrvatske države i javnih sektora, počevši od medija, kulture, obrazovanja i znanosti, do diplomacije, pravosuđa i sigurnosnog aparata. Vrijeme je da predsjednica Republike bude nazočna u Čavoglavama sa svojim narodom i toj i sličnim proslavama dade državni legalitet, a državi dijelom vrati legitimitet svoga naroda. Sve odgovore na otvorena pitanja naći će u narodu, jednostavni su i sigurni, kao što je jednostavno svako znanje.
Ne može se slaviti Dan domovinske zahvalnosti, a istovremeno hodočastiti u ime hrvatske države na Mirogoju navodnim narodnim herojima, najčešće notornim zločincima, tolerirati mauzoleje i nekrologe tzv. Republici Srpskoj Krajini i srpskim zločincima iz agresije devedesetih na hrvatskom državnom teritoriju i poticati sudjelovanje tisuća takvih u državnim i javnim službama. Ne može se slaviti oslobođenje Knina i istovremeno u Zagrebu imati sve oblike velikosrpske politike, koja se pred Hrvatskom vojskom povukla u Beograd kako bi se u miru vratila i nastavila djelovati u Zagrebu. Kako ćemo osloboditi Zagreb?
Ne može se slaviti hrvatska sloboda dok istovremeno hrvatska država u Srbu veliča četnički pokolj nad hrvatskim narodom i ne poduzima ništa usprkos dostupnim i znanstvenim i logističkim potencijalima, kako domaćim tako i inozemnim, da se jednom za sva vremena, egzaktno, pred svojim narodom i cijelim svijetom utvrdi istina o hrvatskoj prošlosti i razore velikosrpski i komunistički mitovi koji nas sve snažnije guše što vrijeme više prolazi.

Osjećaj za preuzimanje odgovornosti

Nevjerojatno je kapitulanstvo danas, kada imamo i svoju i svjetsku znanost na raspolaganju, kada usprkos svim pokušajima ometanja imamo dovoljno informacija, posve relevantnih o događajima koji su odredili povijest hrvatskoga naroda, slušati dnevno besramne poruke zagovornika notornih zločinaca i zloćudnih ideja s javne televizije, a ne reagirati.
Jedina osoba, koja ima i legitimitet i poziciju, i čistu političku i osobnu prošlost, koja to može i mora učiniti jest predsjednica države. I to brzo. Jako brzo, jer svaki dan čekanja za konačni društveni i politički obračun s metastaziranim rakom u hrvatskom društvenom organizmu uništava potencijal hrvatskoga naroda, ali i osobne mogućnosti tisuća i tisuća hrvatskih ljudi.