Samo primjećujem

0
87

nešto podsjeća na Klicinu smrt.

: Marko Tokić

U Orašju sam, godinu poslije potopa. U isto ovo vrijeme dekan Mario Vasilj i ja krenuli smo iz Mostara i stigli negdje do iza Kladnja. Dalje se nije moglo. Izlile se vode. Sutradan snijeg je padao, a vijesti o poplavama i kataklizmi su pristizale. Danas je to tek sjećanje iako nekima još uvijek zvuk vode koja probija nasipe zuji u ušima i svjedoči o snazi prirode i nemoći čovjeka (koji to učas zaboravi i opet, umišljen i ohol, misli da je direktor svemira, neba i okolnih zemalja).

Jedan jezikoslovac tvrdi, ničim izazvan, da ima znanstveni dokaz da je Tito bio kajkavac. Je li se dao instrumentalizirati ili se našao prozvanim i pozvanim da obrani podrijetlo najvećeg od svih sinova naroda i narodnosti. I kao da je to ono što je bitno. Ne treba biti veliki znanstvenik, osim ako nisi hrvatski povjesničar i jezikoslovac na radnom zadatku (dovoljno je da se zaviri malčice u inozemnu literaturu), da se utvrdi znanstvena istina da je Tito bio diktator i zločinac (jedan od dvadesetak najvećih na svijetu, ili makar tako tvrdi znanstvena literatura na trulom Zapadu). Nažalost, nama nikakva literatura nije potrebna, treba se samo prisjetiti narodne memorije i zapivati gangu:

Kažu: – Tito ne bije Hrvate,

- A di su nam, što nam se ne vrate!?

Ovih se dana spominjemo Bleiburga, mjesta na kojem su Hrvati čekali pravorijek Zapada i uzdali se u Ženevsku konvenciju i polagali nadu u Engleze (čuvene džentlmene). I dočekali. Pokolj.

Nije bilo nikakvih suđenja, no postojale su masovne likvidacije, smaknuća: tisuća vojnika i civila (žena, djece, staraca… radnika, seljaka, nepoštene inteligencije…) bez potrebe da im se dokaže krivica. I godinama poslije navodni znanstvenici i veliki novinarski profesionalci, demokrati i čovjekoljupci i dalje tvrde da samim tim što su bili na strani na kojoj su bili, i što su došli do Bleiburga, krivi su i zaslužili smrt (a proceduralna pogreška: izostanak suđenja, ta tko da se opterećuje takvim sitnicama). Dovoljno je da naši monopolisti na istinu ustvrde da su oni bili krivi i opravdana je egzekucija. Sve me nešto podsjeća na Klicinu smrt.

Ovih dana je javno smaknut Vinko Žuljević Klica, makar je zadnjih petnaestak godina živio u pravnoj državi u kojoj su vedrili i oblačili oni koji su mu mogli dokazati i ovo i ono. Ali, ne…  Oni se drže stare tradicije, dovoljno je izvršiti likvidaciju i potom utvrditi da je bio mafijaš (koji se vraćao s jutarnje mise) i opravdati one koji su tako javno svjedočili postojanje pravne države i njezinih instrumenata koji očigledno vrše (po uzoru na Bleiburg) pravednu presudu. Sve mi to govori da su pokrovitelji i izvršitelji slični i isti. Bojim se da je za njih dovoljan dokaz da si bio na misi. Nama koji se Vinka sjećamo kao nekoga tko je imao hrabrosti stati prsima ispred Hrvata i Hrvatske i koji je uvijek bio spreman dati život za prijatelje svoje ostaje moliti Božje milosrđe da mu udijeli milost za sva dobra koja je kao čovjek činio, i da mu Bog, u beskrajnoj svojoj dobroti, oprosti slabosti (i grijehe) koje je kao čovjek imao.

U Bosni i Hercegovini sve po starom. Ona kao takva zapravo je posljedica austrijske i ugarske protuhrvatske politike i srpske dominacije u dvije Jugoslavije. A ovo što se događa pred našim očima: izdvajanje Republike Srpske i defederalizacija Federacije i njezino pretvaranje u muslimanski entitet (neizvjesne sudbine) posljedica je volje Međunarodne zajednice (čitaj Zapada) utjelovljenoj u navodno visokim predstavnicima. Sve posljedice  Zapadne politike, unatoč svim upozorenjima hrvatske strane, upravo dozrijevaju. I što sad? Valjda je tako trebalo biti. Neki kažu samo da rata ne bude, a tamo daleko na Zapadu, posve slučajno, već ga iznova navješćuju. I zato se stvaraju sve pretpostavke, u tu svrhu već se rade psihološke pripreme, terorističkim činom u Zvorniku (da kažemo tek najnoviji), dugim cijevima u Mostaru, a ni Kumanovo nije daleko, kao što misle neki, osobit ako to osmišljava, kao što, vjerojatno, jest – Netko.

U međuvremenu takozvani istražitelji vršljaju u Zagrebu po nepostojećoj dokumentaciji i traže dokaze za poratna sudovanja u BiH (i tako se zaboravlja kako je završio rat na našem otoku: netko je na Bočcu isključio struju, kada je sudac Hoolbruk uvjeravao Miloševića da je vrijeme da odustane od srpskog junaštva). I izgleda da ne će biti krivi ne oni koji su započeli rat i agresiju (Vivovitica – Kavlovac – Kavlobag), nego oni koji su završili rat oslobađajući Hrvatsku i omogućavajući Daytonske pregovore o budućnosti BiH. U svijetu u kojem svakodnevno nazočimo inverziji vrijednosti nije čudna mogućnost izobličene povijesti. Osobito ako su na njezinoj strani sile mraka i monopola na istinu. Umjesto da se bave ozbiljnim temama i u ovakvim procesima uočavaju opasnost po hrvatsku državu naši se politički čelnici svađaju trebali održati mimohod ili ne, hoće li se Oluja slaviti u Kninu ili Zagrebu – a pozadina priče je u odgovoru na pitanju je li Hrvatska kao demokratska i nezavisna država članica UN-a i EU-a nastala 1995. ili pak 1943. u Jajcu. Nekima unatoč svim dokazima ipak ne možete dokazati da je istina da, unatoč tomu što svi potječemo iz jajca, Domovinski je rat tek osigurao ono što je započeto prvim demokratski izabranim Saborom (30. svibnja 1990.).

U BiH sve po starom, bošnjačka vlada Federacije i dalje se vlada po onoj kao da ih nema (Hrvata, u vladi). Naši zapeli da se izvrše promjene na čelnim mjestima javnih poduzeća i tvrtki na prostorima s hrvatskom većinom, koji dobit ostvaruju zarađujući od naših plaća i primanja. Bilo mi je jasno da će naša politička elita biti spremna na borbu za promjene na čelnim mjestima tvrtki i institucija, no nisam posve siguran da je to jedini cilj političke borbe. Naime, pravo je pitanje jesu li isto tako spremni izboriti se da se od tih ostvarenih dobiti financiraju narodne potrebe (institucije važne za očuvanje identiteta i opstanak naroda). Bilo bi logično da se sredstva ostvarena na račun tog istog naroda istom tom narodu i vrate, makar u velikoj mjeri, kroz brigu za njegovu institucionalnu slobodu.

No, nije sve crno. Ima i svijetlih trenutaka u životu običnih ljudi. Neku večer, na Kartingu, dok smo igrali treće poluvrijeme pogledam kroz prozor i uočim momka koji se vratio iz Amerike i praktično čim je izišao iz zrakoplova pridružio se svojim mostarskim dečkima na malom nogometu. I igra dobro. Je li to neki naš radnik s privremenog i povremenog rada ili pak neki student koji se vratio nakon položenih ispita. Nije. Vjerojatno je da bi se ovi, moguće je, i uzoholili. Ne, ovaj je tek igrač košarke u najjačoj ligi svijeta (NBA) – Bojan Bogdanović. Ako se pitate zašto je uspio u NBA-u – i ovo je jedan od mogućih odgovora.

Svaka čast, majstore!