LEGENDARNI SPECIJALAC: Nema tog koji nije pustio suzu kada je general Markač javio da je oslobođen Knin!

. U operaciji Oluja poginula su Å¡estorica pripadnika Specijalne policije, a 78 ih je ranjeno, dok su dvojica zarobljeni, ali su nakon dugotrajne torture od Srba do Banja Luke – razmijenjeni. Inače, u Domovinskom ratu poginulo je oko 180 naÅ¡ih specijalaca, a viÅ¡e od 600 ih je ranjeno.

Pred Hrvatskom je vrijeme sjećanja na dane borbe za slobodu, demokraciju i neovisnost. Dvadeset godina nakon vojno-redarstvene operacije Oluja s ponosom se prisjećamo prizora Hrvatske vojske koja ulazi u oslobođeni Knin, a ta je simbolična slika samo dio onoga što je operacija značila za Republiku Hrvatsku. Osim što je u hrvatski ustavno-pravni poredak vraćen cijeli okupirani teritorij (osim istočne Slavonije), priča o Oluji puno je više od svega što o njoj danas čujemo i slušamo.

Svjedok i jedan od ključnih ljudi zaslužnih za uspješnost ove vojne operacije, umirovljeni pukovnik Ante Šoljić, kao desna ruka generala Mladena Markača i prvi čovjek Specijalne policije čiji su pripadnici sudjelovali u oslobađanju okupiranih područja, ispričao nam je dosad nepoznate detalje o načinu djelovanja specijalaca u Oluji, preprekama s kojima su se susretali, kao i emocijama koje su ih, kako kaže Šoljić, nosile i vodile od prvog do posljednjeg dana rata.

Kolika je bila važnost Specijalne policije u operaciji Oluja?

– Sve postrojbe Oružanih snaga RH imale su svoju ulogu u operaciji Oluja i dale su svoj doprinos njenom uspješnom izvođenju. No, Specijalna policija je imala posebnu ulogu jer je borbena djelovanja izvodila na teško prohodnom brdsko-planinskom terenu Velebita gdje je posebno došla do izražaja fizička i psihička spremnost njenih pripadnika. Moram naglasiti da su najveće oružje u operaciji bili, u stvari, sami specijalci, jer neko teže naoružanje nisu ni mogli koristiti u tim uvjetima. Pripadnici Specijalne policije su uz nadljudske napore svladavali teško prohodni teren i odmah potom ulazili u borbu s dobro utvrđenim neprijateljem na Velebitu. Moram istaknuti da su nam u tim prvim borbenim aktivnostima značajne probleme zadavala minska polja koja je neprijatelj postavio duž crte svoje obrane. No, poseban doprinos Specijalne policiji Oluji bio je kada smo prvi oslobodili neko mjesto, a to su bili Lovinac i Sveti Rok, dok smo u daljnjem napredovanju presjekli tzv. Krajinu na dva dijela i prvi izašli na državnu granicu kod Kulen Vakufa.

Na kojim su područjima bile raspoređene jedinice Specijalne policije?

– Specijalna policija je na području Like i Velebita bila od 1991. godine, kada je započela sa suzbijanjem terorističkih djelovanja neprijatelja preko Velebita na tada jedinu prohodnu cestu Senj – Karlobag – otok Pag – Zadar. Dio Specijalne policije iz Krapinsko-zagorske policijske uprave sudjelovao je s policijskom Postajom Lovinac u spašavanju stanovništva toga kraja kada je pao dio Like, gotovo do Gospića, u ruke neprijatelja, izvlačeći ljude preko Velebita do Starigrada. Dakle, oko 2200 specijalaca je sudjelovalo u operaciji Oluja od početnih crta napada sa sjevernih visova Velebita, preko Lovinca, Svetog Roka, Gračaca, Bruvna, Gornjeg i Donjeg Lapca do granice prema Kulen Vakufu i Srbu. Dio Specijalne policije u to je vrijeme bio raspoređen i na području Dubrovnika na zaštiti državne granice, a istodobno su dijelovi postrojbi iz Slavonije imali i obrambene zadaće u slučaju protunapada na području istočne Slavonije. U operaciji Oluja poginula su šestorica pripadnika Specijalne policije, a 78 ih je ranjeno, dok su dvojica zarobljeni, ali su nakon dugotrajne torture od Srba do Banja Luke – razmijenjeni. Inače, u Domovinskom ratu poginulo je oko 180 naših specijalaca, a više od 600 ih je ranjeno.

Što možete reći o čišćenju nakon Oluje?

– Dosta je obavještajnih informacija u to vrijeme ukazivalo da je dio neprijateljskih vojnika odlučio ostati na tom području i pružiti tzv. partizanski otpor, dakle u manjim grupama nanositi žrtve našim oružanim snagama, ali oni su istodobno bili i prijetnja civilima koji su počeli ulaziti na oslobođena područja. Imali smo i saznanja da se na tom području nalaze značajne količine minsko-eksplozivnih sredstava i druge vojne opreme koja je postala dostupna svima, tako da teroristi nisu morali brinuti o opskrbi tim sredstvima. Zbog tih razloga, ali i kako bi se stvorili sigurnosni preduvjeti za uspostavu civilne vlasti i povratak civila, Specijalna policija je dobila zadaću obaviti pretres i pretragu tog područja. Tako su tijekom kolovoza 1995. imali pet borbenih kontakata sa zaostalim neprijateljskim postrojbama, uhitili su 13 neprijateljskih vojnika, pronašli dva skladišta minsko-eksplozivnih sredstava (nekoliko šlepera), više topova, minobacača, zemunica, minskih polja, a 197 civilnih osoba bez valjane dokumentacije dovedene su u nadležne policijske postaje radi izrade dokumenta i prijave. Da nisu poduzete takve mjere pretraga, sigurno bi na tom području bilo puno više stradavanja civilnih osoba i od terorističkih skupina, ali i zbog značajnog broja mina.

Zašto je Sveti Rok poseban za Specijalnu policiju?

– Specijalna policija je vezana za to područje od 1990. kada je uspostavljena postaja policije u Lovincu koju smo pomogli ustrojiti i naoružati. Naši specijalci pomagali su postaji kada je okupirano to područje i kada su se zajedno sa stanovništvom izvukli preko Velebita. Lovinački policajci ostali su s nama cijelo vrijeme na Velebitu i sudjelovali u operacijama Maslenica i Medački džep. Operacijom Maslenica, oslobodili smo to područje, ali smo se naknadnim sporazumom morali povući na vrhove Velebita. Zajedno smo s tim ljudima tri godine gledali Lovinac i Sveti Rok s vrhova Velebita i maštali kako ćemo tamo graditi vikendice, a oni ponovno obnoviti svoje kuće i živjeti. Moram naglasiti da s nama nisu bili samo pripadnici Policijske postaje Lovinac, nego i cjelokupno stanovništvo toga kraja koje je tada bilo u izbjeglištvu. Naravno, danas kada je Lika slobodna svaki specijalac želi svoje najbliže odvesti upravo na Velebit i Sveti Rok, ali svaki od njih se najbolje opušta i prisjeća tih dana u Svetom Roku dok gleda vrhove Velebita…

Bili ste zamjenik generala Mladena Markača. Koja je bila njegova zadaća u operaciji Oluja?

– General Markač bio je zapovjednik Specijalne policije od 1990., pa tako i u operaciji Oluja. On nama nije bio samo zapovjednik, on je bio i prijatelj, suborac, čovjek sa svim manama i vrlinama. General Markač je kao zapovjednik, sa svojim stožerom, razrađivao djelovanje Specijalne policije u operaciji Oluja prema zapovijedima načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske. Upravo je takav način uporabe naših specijalaca, dakle velikog broja dobro obučenih i nadasve hrabrih ljudi, bio iznenađenje za neprijatelja, pa je upravo na našem pravcu prva probijena neprijateljska crta i ostvaren brz i velik prodor u dubinu neprijateljskog teritorija. Sjećam se kada je general sustavom veze objavio da je oslobođen Sveti Rok! Nema tog specijalca kojem nije zadrhtalo srce, a kada je objavio da je oslobođen Knin, iako specijalci – pustili su suze! Moram i ovdje istaknuti da smo ispred sebe imali dobro naoružanu vojsku koja je itekako branila to područje – neposredno nam je bila suprotstavljena 9. motorizirana brigada Gračac sa značajnim oklopnim sredstvima i ljudstvom, dok se u jednom trenutku pri našem napredovanju zbog izvlačenja neprijateljskih snaga, veći dio 15. ličkog i 7. kninskog korpusa našao ispred snaga Specijalne policije u trokutu Bruvno – Lapac – Srb. Radilo se otprilike o 15.000 naoružanih vojnika i više od 100 tenkova, da ne govorimo o ostalim topničkim i drugim sredstvima. No, samo mudrošću generala Markača kao zapovjednika i stožera Specijalne policije, te naravno hrabrošću i borbenošću specijalaca, neprijatelj je poražen.

Koji je Vaš stav o mimohodu u Zagrebu i proslavi u Kninu?

– Nažalost, u Hrvatskoj ništa ne može ući u tradiciju zbog politike. Kada smo se počeli navikavati na proslavu Dana pobjede i Dana hrvatskih branitelja u Kninu, evo ti nove politike koja zbog vlastite promidžbe plati 15 ili ne znam koliko milijuna kuna u ovoj ekonomskoj situaciji da bi, na neki način, umanjila značaj proslave u Kninu. Nisam, naravno, protiv mimohoda Oružanih snaga RH, on se treba održati u Zagrebu da pokažemo kako smo iz ”jakih policijskih snaga”, kako su nas nazivali neprijateljski mediji 1991. godine, izrasli u respektivnu oružanu silu zajedno sa svojim saveznicima iz NATO-a. Već sam prije mjesec dana izjavio da će nam se malo tko ili gotovo nitko od saveznika odazvati na mimohodu u povodu Oluje, jer priznali mi to ili ne, na sve to će saveznici uvijek gledati kroz – prizmu politike. Dakle, mimohod svakako za Dan oružanih snaga, a proslava Dana pobjede u Kninu i to uz postrojavanje veteranskih postrojbi, jer to je Dan branitelja, dan ljudi koji su sudjelovali u operaciji Oluja i oslobodili Hrvatsku.