Što će biti s nama

0
190

Mogu ti reći isto što i Vlado Šoljić?

Za tomislavcity piše: Marko Tokić

Od kad je čovjeka i svijeta postoji i njegova znatiželja o onome što će se dogoditi u budućnosti. Često mu je teško razumjeti sadašnjost iako u njoj jest i postoji, jer ona je nekakav čudan splet okolnosti, do tada nepoznat, kojega može razumijevati samo kroz razumijevanje istih takvih trenutaka u prošlosti. No uvijek, razumijevao on to ili ne, nešto se s njim događa, nešto mu se događa i nešto čini i sve to na njega i svijet ostavlja nekakve tragove koje zovemo posljedice događanja i one utječu na neprestanu mijenu svijeta. I svijet unatoč prepoznatljivosti uvijek i iznova čini drugačijim. Živeći čovjek neminovno stari ili kako se tješi stječe iskustvo. Može li mu ono pomoći u razumijevanju stvari?

Svakako da iskustvo čovjeka uči da unatoč mijeni postoje stvari koje se iznova dogaÄ‘aju stoga i proučava prirodoznanstvene zakonitosti (koje su najsigurniji oblik predviÄ‘anja ili pak potvrda da se unatoč različitosti stvari ipak dogaÄ‘aju po nekakvim prepoznatljivim obrascima). I dok se u prirodnim znanostima ponovljivost objavljuje kao mogućnost spoznaje neÅ¡to je ipak drugačije u ljudskim, druÅ¡tvenim odnosima. Ili pak, nije…

Davno je čovjek iz utroba životinje, s nekih njihovih kostiju (najčešće lopatice) ili iz taloga kave, rasporeda bačenoga graha, karata i kojekakvih čudesa (koja nažalost još uvijek u kasnim noćnim satima možemo u ovo doba neopoganstva slušati i gledati na navodno našim tv kanalima) pokušavao odgonetnuti buduće događaje. Vjera u dar nekih ljudi da predviđaju i vide budućnost sastavni je dio svakodnevne info zabave ta otkud toliko apokalipsa koje su predvidjele Maje, Nostredamus ili braća Tarabić… U svim tim govorima postoje neke naznake onoga što prepoznajemo kao vjerodostojan govor o budućnosti, iako često ne radi toga što oni o njoj precizno govore, nego zato jer se nama čini da postoji nekakav odnos između izgovorenoga i onoga što se događalo. Naime, kontekst svijeta u kojem živimo potvrđuje govor kao istinit.

Još uvijek se sjećam bolnog našeg poraza desetog travnja devedeset druge na Kupresu i znam da taj bol i to stanje posve vjerodostojno opisuje jedan psalam, gotovo kao da je psalmist bio očevidac zbivanja. Na koncu, taj psalam, kao uočenu podudarnost sam govorio na radiju Tomislavgrad, a kasnije ga je Ante Čičak i objavio uz jedan svoj zapis u TRN-u. Je li psalmist predvidio Kupreška događanja? Naravno da nije, ali opisujući neki stvarni događaj iz svoga vremena (ili, pak domišljajući takve okolnosti, što mi je teže povjerovati) on je govorio o određenim okolnostima koje su u povijesti čovjeka, nažalost, iznova mogu dogoditi.

Čemu ovako velik i dugačak uvod?

Jednostavno neki sam dan susreo jednog prijatelja s kojim sam htio podijeliti određena politička promišljanja o onome što se događa. Vjerujući da je u ovom trenutku bliže političkim informacijama pitao sam ga ono čuveno:

– Å ta će biti s nama?

Na Å¡to mi je on odgovorio: – Mogu ti reći isto Å¡to i Vlado Å oljić?

I tada smo obojica prsnuli u smijeh, jer smo se sjetili čuvene anegdote našeg Petra Miloša, koji je kao novinar Slobodne Dalmacije u trenucima ratne neizvjesnosti iz ljudske znatiželje, i novinarske obveze, krenuo na razgovor s Vladom Šoljićem, koji je u tom trenutku bio ministar obrane Herceg Bosne, kako bi ga intervjuirao za novine a ujedno i saznao što se u stvari događa i kako stojimo. I prije nego se Petar raspremio i spremio da krene s intervjuom Vlado ga je kao stari lisac preduhitrio. Odmah ga ponudio kavom rakijom i prije nego je Petar sjeo i pripremio opremu zaskočio ga onom čuvenom:

-A roga ti Petre, šta ti misliš, šta će bit s nama?

I tako je svaki smisao intervjua unaprijed odbačen i Petru nije preostalo ništa drugo nego da pospremi opremu porazgovara o zdravlju i drugim sitnicama i vrati se otkud je i došao.

A ovo, što će biti s nama, i sada još uvijek visi u zraku.

Često me pitaju što ja mislim. Ne znam nisam prorok, ali onoliko koliko ja prepoznajem situaciju, koja se nekim novim elementima može i naglo promijeniti, čini mi se zasad da sudjelujemo u nečemu što se ipak može imenovati. Već desetak godina, a možda i više, pod firmom provedbe Daytona odvija se proces osamostaljenja Republike Srpske (i stvaranje preduvjeta njezina izdvajanja iz BiH) i drugi proces pretvaranja takozvane Federacije BiH u bošnjački entitet (koji još nije republika). Bošnjaci (odnosno njihova politička elita) tek tu i tamo zakmeče o cjelovitoj (građanskoj ili bilo kakvoj) BiH, ali posve svjesno i bez obzira na političke opcije sudjeluju u dekonstrukciji Federacije njezinoj unitarizaciji (dokidanju federalnih karakteristika i konstitutivne ravnopravnosti naroda) kao da su postali svjesni neminovnosti prvog procesa (izdvajanja RS-a) i u vremenskoj iznudici žure dovršiti ovaj drugi proces tješeći se da je on tek prvi korak i da nakon Hrvata na red dolaze Srbi. A ako tako ne bude onda se drže one bolje vrabac u ruci nego golub na grani.

A gdje smo mi? I što će s nama biti?

Prije nego se usudim reći bilo kakav odgovor na ovo pitanje vrijeme je da raspravimo jednu tezu po kojoj je teško naći političko rješenje za zemlju kao što je Bosna i Hercegovina u kojoj žive tri naroda najčešće jedni pored drugih (i tek tu i tamo jedni s drugima) isprepleteni svojim željama i nadama, svojim strahovima, svojim povijesnim iskustvima, mržnjama i ljubavima.

No, nije BiH jedina zemlja na svijetu koja ima različite narode i koja ima potrebu uskladiti i ozakoniti ne samo pravo građana (pojedinaca) na ravnopravnost i slobodu, nego i svojih naroda (i njihovih kolektivnih prava i dogovornosti). U svim zemljama koje imaju takvu potrebu i teže demokratskom uređenju odnosa nužna je federalna konstrukcija države i konsocijacijski model demokratskoga odlučivanja (kako bi se procedurom većinskog odlučivanja zaštitila prava i jednakost kolektiviteta). U tom smislu često se pozivamo na švicarski (ili belgijski model).

No, odijelo kroje krojači, rijetko oni koji ga ujedno nose. Stoga se često može i pročitati dijagnoza stanja u kojem se nalazimo: Dayton kao luđačka košulja. Pa kako je, i je li, moguće urediti BiH da ipak bude zemlja svih svojih građana i svojih naroda?

Uvijek sam tvrdio da je to moguće, ako se hoće…

I jednostavno je, ako se želi.

Tri naroda tri federalne jedinice. Ostaje pitanje teritorijalni kontinuitet ili diskontinuitet. U ovisnosti u odgovoru na ovo pitanje ide se u dogradnju modela.

Teritorijalni diskontinuitet. Jamči nepodjeljivost BiH (ako je nekome do toga stalo, nema jačeg jamstva). Jednostavno je rješenje. Problem koji će neki vidjeti: potvrđuje rezultate rata. Protupitanje: a zašto to nije problem kada je u pitanju Republika Srpska. Prije će biti da se iza toga krije bošnjačko nezadovoljstvo količinom teritorija (ne i njegovom kvalitetom). Mislim da je davno izjavio Lagumdžija mogu tri entiteta, ali onda ne vrijedi daytonskih pedeset jedan: četrdeset devet. No, ipak u ovakvom rješenju ostalo bi pitanje prava konstitutivnih naroda koji su u manjini (mogla bi se primijeniti sadašnja entitetska formula, ali s onemogućavanjem većinskog konstitutivnog naroda da bira svoje pripadnike konstitutivnih naroda u manjini, dakle da se zajamči da izbor predstavnika bude uistinu izbor manjinskog konstitutivnog naroda).

Drugo moguće rješenje je teritorijalni kontinuitet. On bi predstavljao jednostavnije rješenje s obzirom na upravljanje prostorom, u njemu bi trebalo osmisliti da konstitutivni narodi u manjinskom položaju imaju pravo na formiranje općina suprotne većine i da na općinskoj razini tada rješavaju pitanja nacionalnog identiteta (uz zaštitu prava izbora konstitutivnih naroda u manjini kao i prethodno).  Nedostatak ovog rješenja je što je on moguća pretpostavka izdvajanja takvih cjelina i u konačnici raspad s tim da uključuje i nove i nove pregovore i razgovore o osjetljivim temama koje u ovakvim okolnostima unutar kojih jesmo mogu imati nesagledive posljedice.

Ako sad se vratimo na ono što će s nama biti, odgovor je vrlo neizvjestan osobito u situaciji u kojoj Međunarodna zajednica (Zapad) više vodi računa o nekim svojim interesima i nas na ovim prostorima sagledava iz perspektive vlastitih interesa. Pa su narodi i njihove političke elite na ovim prostorima onoliko dobri koliko su u funkciji ostvarivanja njihovih ciljeva.

Kada se govori o uspostavi hrvatske federalne jedinice jedan od razloga nemogućnosti njezine uspostave često se navodi navodna islamska fundamentalistička opasnost. I da smo mi žrtve te i takve opasnosti. Na taj sam argument našim prijateljima sa zapada znao reći da se oni, očito je, protiv nje uspješno bore, i uspješno će se i nadalje boriti, do posljednjeg Hrvata.