Kolinda treba što prije u Beograd – pokazati da je drukčija od Josipovića!

0
90

Hrvati od nove predsjednice očekuju da se makne od Beograda i fokusira na Bruxelles i Berlin, na mitteleuropsku i mediteransku, a ne balkansku orijentaciju. Grabar Kitarović ne može biti kontinuitet Josipović – Jovićeve politike prema Beogradu kako to, navodno, traži i Berlin, ali Hrvatska mora ipak biti snažno prisutna u “regionu”

Tijekom posjeta Berlinu predsjednici Grabar Kitarović jasno je dano do znanja da Hrvatska mora nastaviti “surađivati sa susjedima”. U tome nema ništa problematično. Pitanje je samo na koji način, odnosno, hoće li to biti kontinuitet Josipovićeve “politike regiona”. Tako u jednom dnevnom listu Florian Bieber, profesor na Sveučilištu u Grazu, specijaliziran za jugoistočnu Europu tumači susret hrvatske predsjednice Grabar Kitarović i njemačkog predsjednika Gaucka: “Poruka njemačkog predsjednika je da posao koji je predsjednik Josipović napravio nizom gesta otvaranja dijaloga i pomirenja u regiji nije još završen. I da je odgovornost predsjednice Grabar Kitarović da to nastavi.”

Dakle, prema profesoru Bieberu, i poslije Josipovića – Josipović!

Dobar dio hrvatske javnosti s pravom se pitao nakon našeg ulaska u Europsku uniju kako to da, unatoč tom činu, nikada više nije bilo “vesti iz regiona” i slikanja i sastajanja hrvatskih i srpskih čelnika, kao da nismo ušli u EU, već obnavljamo Jugoslaviju i “bratstvo i jedinstvo”. K tome, dolaskom Kukuriku koalicije na vlast s Radmanove prisavske dalekovidnice počelo je “mitraljiranje” hrvatskog medijskog prostora partizanskim filmovima i gostovanjima osoba s one strane Dunava koje pričahu kako nam nekoć bijaše “lepo i bezbrižno” dok tavorismo u istoj državi, a onda su došli nacionalisti…, priču dalje znate. Ta je priča kulminirala Josipovićevom ravnotežom krivnje, sažetoj u sintagmi o “konglomeratima loših politika” nasuprot kojih stoji “lijepa partizanska kapa” koja je simbol “ljubavi i mira.”

“Registrirano partnerstvo” s Borisom Tadićem

Politika “regiona” Ive Josipovića umnogome je bila obilježena kontejnerom njegove (pod)svijesti Titovog gardista i obiteljskog naslijeđa. Njegovi susreti s Borisom Tadićem u svrhu “normalizacije odnosa” pokazivali su neskrivenu fascinaciju našeg bivšeg predsjednika srbijanskim da se ponekad činilo, bukvalno, da je zaljubljen u njega, da je to uvijek bilo više od susretanja dvaju političara, predsjednika država, već kao susret zaljubljenog para u liku kojih su Hrvatska i Srbija sklopili neku vrstu “registriranog partnerstva”. Izbor pak Dejana Jovića za glavnog analitičara, kojeg su beogradski mediji svrstali među “deset najvažnijih Srba u svetu”, možemo s ove distance tumačiti kao izbor “matičara” koji je “ozakonio” ovo registrirano partnerstvo, te vodio računa da se volimo “u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti.” U jednom, Josipovićeva politika “regiona” bila je nalik “gay paradi” sa zastavom duginih boja, kič u kojem se u ime “ljubavi” guralo pod tepih niz nezgodnih pitanja, kao što se na suptilan način krivotvorila bliža povijest pod krinkom “politike pomirenja”.

Ovo krivotvorenje svoju kulminaciju doživjelo je posjetom srbijanskog predsjednika Tadića Vukovaru i Paulin Dvoru, gdje je na istu razinu stavljen jedan sustavni zločin države Srbije (Jugoslavije) i njenog vojnog vrha na čelu sa šefom KOS-a Acom Vasiljevićem, te zločin jednog pomahnitalog pojedinca s hrvatske strane nad srpskim civilima u Paulin Dvoru, što je bilo u funkciji famozne “ravnoteže krivnje”, a ne “politike pomirenja”, protiv koje nitko razborit nema ništa protiv. No ovo s Vukovarom i Paulin Dvorom ipak je bila podvala, odnosno konkretizacija Josipovićeve teze o “konglomeratima loših politika” u kojima bi i Tuđman i Milošević zapravo bili isti, pa on i Tadić ispravljaju “istorijsku nepravdu i krive Drine”, a rat pretvaraju u građanski košmar zaraćenih plemena u kojem nitko nije nevin. U jednom, Josipovićeva “regionalna politika” vođena stilom “igra rock and roll cela Jugoslavija” bila je nastavak “bratstva i jedinstva” u okolnostima euroatlantskih integracija u kojima su se Josipović i bratija svim silama upirali da hrvatska uđe u Europsku uniju u paketu sa svim zemljama “regiona”, uključujući i Srbiju. Ideolog ovog pristupa u svojim “znanstvenim” i publicističkim uratcima bio je Josipovićev glavni analitičar Dejan Jović, plašeći europsko javno mnijenje hrvatskim nacionalizmom, kako će Hrvatska članstvo u Europskoj uniji koristiti protiv Srbije, da će biti kočničar “regiona” u eurointegracijma. No zahvaljujući, među inim, tvrdoglavosti i upornosti bivše premijerke Jadranke Kosor i HDZ-ove vlade to se, srećom, nije dogodilo. Ako Njemačka traži da Kolinda Grabar Kitarović nastavi ovu Josipović – Pusićkinu politiku, onda treba kulturno reći: Danke Deutschland, jer to što je predsjednik Josipović radio nije bila politika, već duševno stanje davno dijagnosticirano kao nostalgija. Josipović u pet godina, osim što se šepurio s Tadićem po Vukovaru i Kvarneru, nije riješio niti jedno “otvoreno pitanje”.

Kolinda treba slijediti Orbanov primjer

Nakon pobjede Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima, pogotovo nakon njenog odlaska u Berlin, mnogi, posebno desno biračko tijelo, su odahnuli, jer im je više muka od Josipović – Pusićkine “politike regiona” – mi smo ipak članica Europske unije, a ne “bivše Jugoslavije”. U tom kontekstu, od nove predsjednice se očekuje da se makne od Beograda i fokusira na Bruxelles i Berlin, na mitteleuropsku i mediteransku, a ne balkansku orijentaciju. To je bila i jedna od “želja” njenog biračkog tijela desnice i desnog centra. Grabar Kitarović ne može biti kontinuitet Josipović – Jovićeve politike prema Beogradu kako to, navodno, traži i Berlin, no Hrvatska mora ipak biti snažno prisutna u “regionu”. Kako je pokazao Kolindin posjet Bosni i Hercegovini i Sarajevu, Hrvatska se ne može povući iz jugoistočne Europe, ne samo zato što je Pristupni ugovor s EU-om na to obvezuje, već iz zbog vlastitih nacionalnih interesa kao i statusa tamošnjih Hrvata. U tom smislu Kolinda bi mogla razočarati mnoge kojima nije jasna važnost da Hrvatska bude snažno prisutna ne samo u Sarajevu, već i u Beogradu, Podgorici…, takvi će sljedeće Kolindine poteze – pa i odlazak u Beograd, a do toga će morati doći – doživjeti kao razočaranje, kao izdaju izbornih obećanja i “nacionalnih interesa”.

No to moguće razočaranje nema svoje racionalno, realpolitičko, i pragmatično opravdanje. Naime, predsjednici Grabar Kitarović veliki problem bit će percepcija javnosti o “regionalnoj politici” kao jugonostalgičarskoj raboti u stilu “igra rock and roll cela Jugoslavija” kako su je provodili Josipović – Jović – Pusićka, pa bi Kolinda bila kontinuitet tako shvaćene “regionalne politike”. No, ovdje se radi o nečemu sasvim drugom. Evo primjera: bivši mađarski veleposlanik u Hrvatskoj Ivan Gabor, koji se nakon službovanja u Zagrebu vratio u Budimpeštu, da bi ga Viktor Orban poslao u Beograd gdje je de facto postao savjetnik srbijanskog premijera Vučića. Slično sa svojom prisutnošću u jugoistočnoj Europi, u Beogradu, “delaju” ne samo Srbiji susjedne zemlje poput Mađarske, već i druge, poput Poljske, itd. Orbanu se jamačno ne može prigovoriti da je “jugonostalgičar”, niti da “imitira” Josipovića ili Vesnu Pusić, već pragmatični političar kojemu je jasno da će tako bolje, na primjer, štititi interese i prava mađarske manjine u Srbiji, kao i aktivno sudjelovati u procesima u jugoistočnoj Europi, gdje ne želi biti samo promatrač, pa i kada su gospodarski interesi u pitanju. Iz te perspektive, a ne Pusić – Jović – Josipovićeve, ako je Orban kao srbijanski susjed već u Beogradu snažno prisutan, treba li se tamo snažnije penetrirati predsjednica Grabar Kitarović, također kao susjeda? Pa, naravno! Ako nam je važno što Mađari rade i “petljaju” u Zagrebu (INA – MOL) gdje su nas “nadigrali” zahvaljujući “mangupima u našim redovima”, onda ne bi bilo dobro niti da u Beogradu imaju veći utjecaj od Hrvatske u kontekstu eurointegracija zemalja jugoistočne Europe i mogućeg gospodarskog kolača.

Balkan je oduvijek bio laboratorij igara i igrica

Kada smo već kod Orbanove “regionalne orijentacije”, napravimo jednu malu digresiju, kuriozitet, o kojem već pisah na ovim stranicama prije mjesec dana, iz vremena kada je Strossmayer provodio “regionalnu politiku” prije skoro stoljeća i pol, gdje su Mađari također bili čimbenik u nezgodnom smislu po Hrvate, što ne preslikavam na današnje vrijeme, već tek podsjećam kako se povijest, ne na identičan način, stalno ponavlja. U pismu Serafinu Vannutelliju, papinskom nunciju u Beču, od 2. prosinca 1885. biskup Strossmayer piše: “Mađari već dva i više od desetljeća posebno nastoje da srpski narod u Hrvatskoj i izvan Hrvatske za svoje ciljeve pridobiju i učine ih svojim nakanama posve odanim. Iskorištavaju u tu svrhu taštinu Srba koji smatraju da su ispred svih drugih pozvani da, uskrisivši carstvo svoga cara Dušana, jedini na Balkanskom poluotoku zavladaju. To je anakronizam i opsjena bolesnog uma iz četrnaestog stoljeća kad je Dušan, kralj svakako vrlo sposoban no isto tako vrlo podmukao i okrutan, živio… Ponavljam: tu misao ponovno oživjeti isto je što i trabunjati prepuštajući se pukim opsjenama ali, nažalost, narodi zahvaćeni nadutošću i sebičnošću ravnaju se radije snovima i opsjenama negoli istinom i pravdom koje traže žrtve i požrtvovnost.

Mađarskim probitcima i nakanama odgovara da nadraže slavenski narod protiv slavenskog naroda te da Srbe nagovore da, s jedne strane, Hrvatska bude opljačkana i bačena u ropstvo; da se s druge strane, Bugari satru i učine nepomičnima, pa da oni uglavnom jedini vladaju i negdašnje Dušanovo carstvo obnove. Ja sam dabome najčvršće uvjeren da je na Balkanskom poluotoku jedino moguće, a po Bogu i moralnom zakonu valjano, imati bratsku federaciju raznih naroda, među kojim će narodima dakako Slaveni igrati glavnu ulogu, dokle se za to svojom vjerom, krepostima i žrtvama, jednako tako ljubavlju i međusobnom slogom, budu znali svoga božanskog određenja dostojno pokazati… Ponavljam iz svega svog srca: Hrvatska, kakva je vazda bila i kakva će vazda ostati, pravi je Božji dar uzvišenoj vladarskoj kući i svemu carstvu da na Balkanskom poluotoku obdrži prvo mjesto, pobijedivši i sebi prije svega podloživ i srca i savjesti naroda pošto zauzme i podvrgne sama njihova područja i zemaljske granice. No, zaista je istina, da bi tome uzvišenom cilju Hrvatska mogla odgovoriti, treba prije svega da se na slobodu izvuče ispod stranog odlučivanja, tiranije i vlasti, te da se sebi samoj, to jest svojoj cjelovitosti, slobodi i snazi vrati. “

Ovaj poduži citat navodim tek kao napomenu da je Balkan, ne samo danas, već oduvijek bio laboratorij, prostor mnoštva igara i igrica u kojima si Hrvatske ne može priuštiti luksuz da stoji sa strane i promatra u stilu, eto Kolinda je bila u Berlinu, briga nas za Beograd. No, Kraševu čokoladu ili Končarev hladnjak teško ćemo prodati u Berlinu, ali u Beogradu da, kao što ćemo hrvatsku manjinu u Srbiji puno učinkovitije zaštiti i afirmirati ako se intenzivnije uključimo u procese koji su na djelu. Da ne govorimo o drugim “otvorenim pitanjima”, posebno mučnom naslijeđu srpske agresija na Hrvatsku. To znači da, za razliku od Pusić – Josipovićeve “regionalne politike”, Hrvatska treba nastupati prema Beogradu kao članica Europske unije i NATO-a, a ne kao “Bivša Jugoslovenska Republika Hrvatska”, što je vazda isijavalo iz susreta Tadić – Josipović.

Hrvati sami sebi mogu biti najveći problem

U ovoj novoj “regionalnoj politici”, pa i prema Beogradu, nakon ere mentalnih Jugoslavena na Pantovčaku i Banskim dvorima, Hrvatima bi najveći problem mogli biti oni sami. Tu su prije svega traume koje je Jugoslavija i jugoslavenstvo, čitaj velikosrpstvo, ostavila na hrvatskom narodnom biću, ali još više jedna druga stvar. Naime, kako mi je rekao jedan diplomat, Hrvatsku je kao samostalnu državu priznao cijeli svijet, jedino je još Hrvati nisu priznali! Za razliku od Hrvata, Mađari su odavno priznali Mađarsku, i Srbi Srbiju, pa je Orbanu lako “dejstvovati” po Beogradu u liku Ivana Gabora i Mađarsku, državu EU-a, učiniti aktivnim sudionik procesa u jugoistočnoj Europi. Zato bi bilo dobro da naša predsjednica u svojstvu susjedne zemlje članice Europske unije uskoro posjeti Beograd bez obaziranja na teret Josipovićevog naslijeđa. No temeljni preduvjet tome je “banalan”: Da Hrvati priznaju Hrvatsku i okane se jugoobnoviteljskih paranoja, te u tom procesu ostvare što više koristi u ostvarenju hrvatskih interesa.

Nije ovdje pitanje, dakle, želi li nova predsjednica u Beograd ili ne, ona to mora, članstvom u EU i NATO 80 posto naše vanjske politike je zadano, što je bilo jasno naglašeno pri njenom posjetu Berlinu. Pitanje je samo može li to napraviti na bitno drukčiji način od Ive Josipovića, ne biti njegov kontinuitet, kako joj je, navodno, sugerirano u Berlinu. Ako ne, čeka nas još jedno veliko razočaranje, a na razočaranja smo se, istinabog, u posljednjih dvadesetak godina navikli kao magarac na batine.Ivica Šola